Književne novine

LIRIKA U! PIJE VODU

Murilu Mendis

MURILU MENDIS je rođen 13. maja 1901. godine u gradiću Zuis di Fora, savezna država Minas Žerais (Hrazil). Pripada poslednjoj gencraciji »modernizma«, nastavljač je Mariia i Osvalda di Andradea i Manuela Bandeire. U njegovoj generćiji su i Žorži di Lima, Raul Bop i Kaslijanu Rikradu. Zajedno sa Karlusom Dramondom di Andrardi donekle je obnovio svoju inspiraciju i na laj način utiče na nove pesničke gencracije., Rano je prevazišao okvire pokreta, tako da se u njegovim pesmama, pored nadrealističkih uticaja, mogu zapazili i crle komoinšovsko-petrarkističke tradicije, ali onc pritom nisu lišene angažmana i eksperimcnta.

Pošto je dugo službovao u Brazilu, od 1957. godine živi u Rimu gde predaje na Univerzitetu brazilsku književnost. Bio je antilašista, a sada je pacifista.

| Dela: »Pesme« (1930), »Istorija Brazila« (1932), »Vreme i večnost« (1935), »Poezija u panici« (1937), »Vizionar« (1941), »Metamorfoza« (1944), »Svet-enigma« (1945), »Učenik iz Emausa« (1945), »Poezija sloboda« (1947), »Prozor haosa«. (1949), »Kontemplacija« (1954), »Siciliana« (1959) i »Špansko vreme« (1959),

Lirska poema

Prijateljice, prijateljice! Ruku pod ruku prolazimo kroz dugu Odakle nam snaga koja nas vitla do pučihe i planine? Ostavismo dole materijama dobra i nasilje života Prijateljice, prijateljice! Lice ti je slično mlado mesecu, U tvojim je haljinama miris devičanskog čestara. „Jvoj glas se diže iz muzičke kutije mojih sedam godina,

1 u plavetnilo polećeš sa ljupkošću zmaja koga sam tada

. . puštao,

[0] prijateljice! Ostavimo kraljevstvo varvarskih ljudi

koji streljaju decu sa lutkama u krili,

1, evo, slobodni smo, vetrovima duvani,

Čak tamo gde ne stižu mehanički aparati.

Sjedinjeni u animutu ili stoleću, šta mari.

Sčepavši rep komete jurim vasionom.

Tvoje lice otkrilo je izražajne oči.

Nema fajne: samo nas dvoje znamo svoja imena, J! granice između ljubavi i smrti.

Ljubavnik sam i ti si voljena.

· Zašto organizovati prostor i vreme?

Studija br. 6

Tvoja glava je gigantska dalija koja se razlistava u mojim rukama.

U tvojim noktima skrivaju se cyvene alge,

Iz drveta tvojili obrva

Rađaju se svetlosti kojima su pčele zavodnice,

Ovog jutra ići ću ka tvojim gruđima:

Doći ću ljubomoran na predpraskozornu osu, Na tkača koji tka niti tvoje haljine.

Doći ću gaseći zvezde jedmu za drugom,

ZA. Zatim ćemo se skotrljati stepeništem od podmorskih . |Ptbe tapeta, Vratićemo se, ostavljajući bisere i školjke,

Poslušno na znakove — prethodnike smrti

Na velikoj steni koju doba ljuljaju na ivici oblaka.

Prazna dvorana

Dvorana starog pozorišla je prividno prazna.

Posmatrajte karijatide, žele da prodrmaju svo] svel.

Svećnjaci se njišu, predosećaju novi koncert.

1 divlju nepredviđenu idihi har{e i koncertnog klavira.

Žena

Sedela je u porodičnom krugu kao druge, listajući knjizu gravira: i Noć has je oboavijala svojim plavim ambisima I idejom jedne skoro bliske šume.

Neko je upalio petrolejku,

Prisutne osobe izgubiše se u vremenu. Ona se podiže da cifvori okno,

Tako bela, sva u crnom,

Njeni pokreti istovremeno spori i brzi izrodiše početak balerine i albatrosa, okretanje clise, frčanje ruku po klavijaturi. Kada je sela bila {e ponovo žena,

Čobanin pijanista

TIzručili su klavire na bustu ravhicu

Gde dolaze da piju senke ptica.

Ja sam čobanin pijonista,

Sa veseljem vidim iz daljine svoje klavire Kako im se ocrtavaju monumentalna lica prema mesecu.

Prate me ruže koje migriraju

mapasam klavire koji viču

1. prenose drevnu ljudsku buku

Koja zahteva kotemplaciju,

Sanja i izaziva harmoniju,

Radi i što mora,

IT pomoću vetra u ići,

Pomoću planeta, pomoću ženskog hoda, Pomoću liubavi i njenih suprotnosti Opšti sa bogovima.

Sa portugalskog preveo Dragoslav Marković

UPLATOM 10 NOVIH DINARA NA ŽIRO-RAČUN »KNJIŽEVNIH NOVINA« 608-1-208-1 NAJSIGURNITJE „GODINU

DANA OBEZBEĐUJETE REDOVAN PRI| | JEM LISTA

JULSKO-AVGUSTOVSKI broj Ovog časopisa posvećen jc problemu savremenog konformizma. Svakako da konformizam danas predstavlja jedan od najsloženijih socioloških i etičkih problema savremenog sveta i razumljivo je Što se u trenutku preispit.vanja. mnogih stavova i shvatanja u našem savremenom društvu redakcija OVO časopisa opredelila baš za oOvu temu.

Zagorka Pešić Golubović u escju »Nekonformizam i tendencije razvoja samoupravnog društva« bavi se različitim vidovima konformizma u našoj sredini i Uuzrocima koji dovode do konformističkog ponašanja. Po njenom mišljenju fenomen kulta ličnosti ne može se VeZivati samo za ličnost Staljina

i pre je proizvod »deformi-.

sanog socijal:stičkog sistema« nego što predstavlja deTormaciju ličnosti vođe. Do danas nisu izvršene svestranije naučne analize pojava koje su dovele do stvaranja kulta ličnosti i u mnogim sredinama pogotovu u nekim socijalističkim zemljama preovlađuje uverenje da je sa nestankom Staljina nestao i staljinizam. Zato mnoga pitanja čekaju na odgovor. Jedno od takvih je pitanje odgovornosti ličnosti. Zar oni koji su živeli u Staljinovo vreme nisu dužni da snose odgovornost zbog toga Što sl pod Staljinom ćutali, a nisu mu se suprotstavljali. »Savremeni događaji u socijastičkim zemljama nas sve više ubeđuju da postavimo sebi pitanje: da li će nas slorija osloboditi odgcovornosti za nekritičko prihvatanje stavova i prakse koji su sc potvrdili kao nesocijalstički? Ili ako nc postavimo ta pitanja znači da smo vrlo bli-

O SAVREMENIK rwiz —_—— i. O o i | GOCI CNUUUITNKKUUUULUNASNNENEI

Konformizam i nekonformizam

zu shvatanja uloge i mesta ličnosti u društvenom sigtemu kakvo je imao Ajhman, koji je svoju odgovorngost pravdao revnošću Jednog robota u sistemu dirigovanog ponašanja. Dosad sc uglavnom postavljalo pitanje odgovornosti onih ličnosti koje su govorile i delovale suprolno onome što se smatralo olicijelnnom politikom. Još uvek se nismo naučili da postavimo pitanje odgovornosti pojedinaca koji ćute«. »Psihološka i socio-kulturna osnova staljinizma kao društvene pojavc jeste konformizam kao najpoželjnija norma ponašanja „pomoću koje se izgrađuje takav tip ličnosti koji prihvata bezlični autoritet države, partije, i deali-

'zovanog vođe i njima se ne-

kritički podređuje«. Takav tip ličnosti, po m'šljenju Zagorke Pešić Golubovic, nije usamljen ni u jednom socijalističkom društvu, a izvesni modeli takvog ponašanja su dommantni u svim tipovima socijalističkog društva.

' Autoritarna konformistička psihologija zasniva se na pretpostavci da Je pojedincima neophodan mudri vođa. Ona, dakle, počiva na aristokratskoj pretpostavci o inler.ornosti mase. Ma koliko fo paradoksalno bilo u dosadašnjoj praksi socijalističkih zemalja ovakav tip konformizma je dominantan. Međutim, kod nas je teorijski jasno definisan drukčiji stav o ulozi ličnosti u društvenim zbivanjima. Ali, postoji raskorak između {eorijskog modela kao poželjnog . tipa sa stanovišta modernog društva i konformističkogz tipa koji se u praksi realizovao. Stihijno se reprodukuje jedan istorijski preživeli tip ličnosti koju karakterišu konformi-

a aa area aaa aaa Kao ai rozi na aaa aunuaranv a O were yeca vee aza LES NOUVELLES LITTFERAIRES

Fantastična literatura

U BROJU od 22. avgusta francuski književni list »Les Nouvelles litterairese donosi opširan osvrt na fantastičnu literaturu kao žanr. Materijal je obradio Pjer-Andre Tufen,

Poreklo fantastične literature Ireba tražiti u dubini ve kova. Tri glavne snage, kojc su joj omogućile rađanje, |csu: smrt, zlo i strah od natprirodnog i nepoznatog. Fanftastične elemente nalazimo u »Epu o Gilgamešu«, egipatskoj »Knjizi mrtvih«, velikim delima grčke i rimske Književnosti, »Bibliji«, itd. U sred njem veku pre se može gOvOiti O prisustvu legendarnog, čudesnog i natprirodnog, no čisto Književno-fantastičnog žanra.

Tek se u XVIII veku, prebrzo nazvanom Veku svetlosti, rađa moderna fantastika. Tu treba pomenuti jedan kra fak odlomak iz Memoara Sen Simona, zatim Danijela DeToa, Greja, Blejka, teozofe i »vidovite«: Kloda de Sen-Mar fena i Svedenborga. Prvi put reč fantastično je pomenuta u jednom udžbeniku alhemije iz XIV. veka. Volter ju je upotrebljavao u XVIII veku. U današnjem smislu prvi ju je upotrebio Žan-Žak Amper 1829, Pol Elijar je ovako definisao pojam #fantastičnog: »Verujem da postoji jedan drugi svet, ali on se nalazi u ovom mašem svetu.«

Krajem XVIII i početkom XIX veka romantizam i fantastika idu zajedno. Njih karakteriše egzotizam, povratak detinjstvu, nastojanje da se ispita nesvesno, proučavanje »noćne« strane Života i snova, ukus za nepoznato i užasno. Procvat famtastične literature me može se zamisliti bez prisustva oniničkop elementa: snovi su odigrali značajnu ulogu kod mnogih autora koji su više voleliiracionalni od racionalnog sveta. Naročito je značajna knji ga Edveja Sen-Denija »Snovi i sredstva pomoću, kojih se može njima upravljati« objavliena 1867. i preštampana 1964 (delo koje je izvršilo uticaj i na Bretona).

Pjer-Andre Tuten razlikuje tri perioda u razvoju fantastične literature. od XVII veka do danas. Prvi period počinje oko 1780. Birgerovom »Lenorom«, a završava se 1856. pričama Tdgara Poa (kole ie, kao što |e poznato, na Francuski preveo Bodler).

· Tajanstveni dvorci, fanmtomi,

vampiri, đavoli „karakterišu ovaj početni period. Drugi pe riod obeležavajju francuski na slednici Poa: Barbej d'Orvili i Vilije de L'le-Adam i, na njegovom završetku, nemački pisac Vedekind. Sadržina fantastičnog se potpuno obnavlja: magnetizam, maučna ispitivanja i spiritizam bili su iskorišćeni u literarne svrhe. Demon je dobio movi lik: umesto nekadašnjeg alegorijskog bića, on je sada sve više prisutan kao simbol. Treći, moderni period fantasvakidašnjeg zla u životu. stične literature ima svoje izvore u Rilkeu, Bretonu, Kafki i Borhesu. Teme koje dominiraju ovim periodom su: strah od nepoznatog, strepnja od smrti, preteći apsurd, Tascinirajuća igra ogledala i lavirinata. Dva velika knjiŽevna pokreta u našem stoleću, ekspresionizam i nadrcalizam, takođe izražavaju duh fantastike.

Evo »kataloga« nekih glavmih tema fantastične literaTure: đavo i smrt, drugi svetovi, zabranjena i prokleta mesta; noć; snovi i halunacije; dvojnici, senke i odrazi; ogledala, lavininti i pećine; predmeti kao što su slike, statue, maske i lutke; seoba duša. .,

Sa fantastičnom literaturom u modemom smislu reči ne smeju se brkati marodne priče i legende i kriminalni ı avanturistički romani u kojima na kraju trijumfuje logika. Naučno-fantastična |iteratura, međutim, nalazi se u veoma prismom odnosu sa njom.

Na kraju opširnog pregleda fantastične literature Pjer -Andre Tuten navodi najbolje antologije, književne i umetničke studije i filozofska dela u kojima se raspravlja o onirizmu i demonologiji. Želeli bismo da u vezi s tim skrenemo pažnju ma jedno fundamentalno delo posvećenio francuskom i nemačkom romantizmu i modernoj poetici formiranoj na osnovama iracionalnog; reč je o stu diii Albera Begena »Romanličarska duša i san«, mnogo citiranom, klasičnom ostvarenju francuske kritike u mašem veku. Dobro bi bilo kad bi se i maši izdavači za nj zainteresovali.

Pavle Zorić

stička psihologija i apologet-

_ ski odnos prema stvarnosti,

Da bi se taj raskorak prevazišao nužna je izvesna reforma fipa ličnosti, , odnosno formiranje takvih ličnosti koje će moći da realizuju samoupravno društvo. Ali up!rkos nužnosti prevazilaženja tog raskoraka ta suprotnost se u praksi održava. »Hoćemo da stvorimo samoupravnu zajednicu... a u radnom procesu u radnim organizacijama, kao i u društvenim ı u političkim organizacijama zadržavamo hijerarhijski sistem rukovođenja, po kome Je nicijativa odozgo ravna zakonu dok inicijativa odozdo... samo fterapeutska forma kojom se održava privid, demokratičnosti; hoćemo da razvijemo forme neposredne demokratije, a zadržavamo neprikosnoveno pravo foruma da donose odluke koje nisu »rezultanta volja birača, necposrednih proizvođača (i što je forum na višem nivou, dakle udaljeniji od birača članstva, on je samostalniji u donošenju odluka i manje podložan kontroli ne samo od strane onih koji su ga izabrali, već i od strane nižih foruma koji su u neposrednom. kontaktu sa biračima — članstvom; želimo da |zgradimo nov model demo-

kratskog socijalizma, a Veoma sporo podižemo elementamnu kulturu radnog čoveka«. Razvijajući dalje svoju misao Zagorka Pešić Golubović konstatuje da se naš čovek stalno nalazi raspet između proklamovanog nekonformizma i u praksi zahtevanog konformizma. Ako izabere nckonformizam »dolazi u sukob sa oficijelnom politikom, postaje nepoželjan jer se ponaša neolicijemo (u praksi to znači da sc razila. zi u shvatanjima sa nekim forumom ili nekim funkcionerom, jer je u savremenim uslovima razvijenog, diferen·jranog društva, kakvo sve više postaje | naše, neodrživ mit o monolitnom jedinstvu stavova svih foruma i inst· tucionalizovanih tela). Ono što u praksi mnogo više podstiče na konformizam jeste činjenica da se greške omoga ko se sukobi sa oficijelnim mišljenjem tretiraju oštrije od pogreški onih koji se zalažu za oficijelno. Onome ko se suprotstavlja ne dozvoljava se da greši i njegova greška tretira se kao tipična zabluda nekonformističkog mišljienja. Izlaz iz ovakve situacije Zagorka Pešić Golubović vidi u demokratizaciji svesti i humanizaciii socijalizma. Predrag PROTIĆ

LONDON MAGAZINE

O Pablu Nerudi

AMERIČKI PESNIK Rober Blaj svoje izlaganje o Pablu Nerudi (u julskom broju ovog časopisa) počinje komstatacijom da 56 pesama koje je Neruda objavio u prvom i drugom tomu zbirke koja nosi naslov »Residencia ci Terra« (»Život na zemilji«) predstavljaju najveće nadrealističke pesme dosad napisane na nekom zapadnom jcziku. Za razliku od francuskih nadrealističkih pesnika koji su sebe silom terali u nesvc-

sno zbog toga što se nisu sla-"

gali sa akademizmom i raci-

_ onalističkom evropskom kul-

turom, Neruda ima dar da žIvi u budućnost, da zakratko živi u onome što bismo mogli zvati »nesvesna sadašnjost«.

Nerudin pesnički učitelj u »Residencia« je Volt Vitmen. Ali Nerudinc pesme ipak xe po nečemu razlikuju od Vitmenove »Pesme o meni«. Ona su pritisnute oporošću, očaJem, usamlienošću, smrću, stalnim strahom, gubitkom.

Rober Blaj se podrobno bavi Nerudinom biografijom i potencira njene bitnc clemente. Rođen je 12. jula 1914. u Čileu, u radničkoj porodici. Pravo ime mu je Neftali Beltran, a pseudonim Neruda je uzeo iz ljubavi prema čehoslovačkom piscu toga imena. Godine 1920. odlazi u Santjago na školovanije i piše prve pesme, pune »životinjskog duha i zanosa«. Kao devetnaestopodišnji mladić objavio je knjigu »Dvadeset ljubavnih pesama i jedna oda očajanju« koja je i danas omiljena u čitavoj Južnoj Americi. Kao mladic od 23 godine postao je diplomatski činovnik i najpre službovao na „Dalekom istoku (Burma, Sijam, Japan, Indija). Neko vreme bio je i konzul u Buenos Ajresu i tu je upoznao Lorku, a 1933. poslat je u Španiju. Španski pesnici, koji su već poznavali njegovu poeziju, dočekuju ga sa oduševljenjem i divljenmjem. Nijegova kuća u Madridu je uvek puna pesnika, a naičešći gosti su Lorka i Miguel Hernandez. Drugi deo zbirke »Residencia« objavljen je 1935. u Španiji. Mnogi španski pesnici obiavljivali su svoje nadrealističke pesme u Nerudinom časopisu »Zeleni konj za poeziju«. Kad je 19. jula Franko izvršio invaziju, Neruda je odmah izjavio da se Čile opredeljuje za Špansku republiku. Nakon povlačenia iz Španije Neruda pomaže francuskim pesnicima u sakuplianju novčanih priloga za španske izbeglice. U fo vreme njegova poezija Dpou skumljanju novčanih pritična. Po povratku u Ameriku, 1941. i 1942. godine Neruda služi kao konzul ı Meksiku. Pesme o španskom građanskom ratu ulaze u kniigi »Residencia III« Godinc 1944. radnici Antofagoste izabrali su ga za sematora i on Živo sudeluic u čileanskoj unufrnšnjoj politici. Godin», 1948.

kao .senator, oštro je napao diktatorsku politiku Gonzalesa Videle i njegove povrede čileanskog ustava. Videla ga je optužio za izdaju i naredio da se uhapsi. Radmici i rudari su mu omogućili da se sa krije i krišom ga prebacili u inostranstvo. Prešao je An:ce na .koniu, ı iz Meksika odlils1ieo za Pariz. Čitavo to vreme radio je na pesmi »Canto General« i završio Je u februaru 1940. To je najduža pesma na pisana u Americi posle »Vla1i trave« i ona predstavlja gpcološku, biološku. i politički istoriju Južne Amerike. Kmjiga se sastoji od 340 pesama podeljenih u petnaest odeliaka. Ovo delo kao celina pruža poražavajuću sliku o vezama između amoerničkog Stcjt Departmenta ı južnoameričkih vlada. Iz Pariza Neruda odlazi u Sovjetski Savez na Droslavu 150-godišnjice Puškinmvog rođenia, a zatim u Meksko gde 1950. godine izlazi pDrvo izdanie knjige »Canto Gcnceral«. Kad je pala vlada Gonzalesa Videle Neruda se vratio u Čile i od 1953. živi na ostrvu Negra u blizini Santjaga. »Canto General« obeležava prelaz sa unutrašnjih, nadrcalističkih pesama »Residencle«, na marafivne, istorijske teme kasnije pesme. Neruda je često menjao stil svojih pesama. Tako je 1950. počemn da piše ode sastavljene od najviše dva do Tri stiha. To su bile »Odas Elememtales«, posvećene ručnom časovniku, vazduhu, čarapama, vatri, Hibenici, soli. Objavljen je čitav niz knjiga ovih oda, Posle toga je objavio knjigu autobiografskih pesama »MemoTrial ostrvu Negra«.

Neruda i danas dominira iužnoamerničkom poezijom. Njegova stvaralačka energija je neiscrpna, a pesme dobre. On odbacuje vezu između poezlic i bolesti, na kojoj često insistiraiu neki evropski psnici. Niegove pesme su pun= imaginativne energije.i u pocdzemlju svesti ona se kreće sa gotovo magičnom sigurmošću. Ona vidi skrivene veze izmceđu svesnog i nesvesno» i Okreće se svemu što je skriveno, što ie neosvetlieno.On svojom poezijom poniče bannlnn verovanie da za madrealisic spoliašnji svet ne predstavlia realnost jer se oni oslanjai:! iskliučivo na unuirašnji tek slikn. Tako je Nerurlina poozija duboko nadrcalističkn. on se nije ustmičavao da miše o takvim realijama kao što ic američka United Fruit Companyv. Često se veruje da je pesnik osuđen da više rđavu nnezih čim sc politički opredeli. Neruda je postao komunist m: polovini svoga života i to ic i sada: barem polovina njegnvog najznačajnjieg dela namisana je u tom vremenu, »On jie pisao veliku poezilu ČifmVOZ SVOZ Živola«, završavn Blaj. Ladislav Ninkov'ć

KNJIŽEVNE NOVINE