Narodna milicija

Tako su muonopoli sebi pribavili gospodareću ulogu u ekonomici kapitalističkih zemalja, iako nije sva proizvodnja koncentrisana u njihovim rukama nego njen glavni deo, jer pored njih postoji masa sitnih preduzeća (individualnih), čak naporedo sa monopolima u kapitalizmu se sreću pretkapitalističke forme. proizvodnje. Ekonomska moć monopola omogućila im je da čitavom društvenom životu utisnu Svoj Žig. Radi takvog svog položaja, radi svoje premoći na tržištu u odnosu na vlasnika individualnog preduzeća, monopoli ne samo da nisu isključili konkurentsku borbu, nego je zaoštrili do najbrutamijih oblika. S druge strane, ta premoć im omogućuje da svojoj robi diktiraju cene koje su znatno više od nivoa cena formiranih slobodnom konkurenciiom na kapitalističkom tržištu. Oni te visoke cene' mogu veštački održati duže vremena bilo da ograničavaju proizvodnju odmosmoj robi u svojim preduzećima, ili da je u ograničenim količinama iznose na tržište, ili tako da ogromne količine robe unište.

Naročito je bezdušan odnos i način pljačkanja sitnog i razjedinjenog proizvođača zemljoradničkih proizvoda — sitnog seljaka. Pojavom monopola i njegovim gospodstvom došlo je do stvaranja velikih razlika između cena хет лога ћ i industriskih proizvoda. Ta razlika, koja se u ekonomici zove makazama cena, ide na štetu zemljoradničkih proizvoda, tj. cene zemlicradničkih proizvoda su sve niže u odnosu ma cene industriskih proizvoda. Takav ie. tipičan primer nesrazmera tih cena bio u staroj Jugoslaviji.

No s druge strane, ne znači da ako se zemljoradnički proizvodi otkupljuju po miskim cenama u odnosu ma cene industriske robe, da gradsko stanovništvo te proizvode dobija po niskim cenama. Naprotiv, te proizvode gradsko stanovništvo skupo plaća, jer između seliaka-proizvođača i potrošača u gradu stoji veliki broj posrednika-trgovaca, krupnih kapitalista, koji ujedinjeni u monopolističke saveze zgrću svu zaradu i razaraju seljačka gazdinstva. i

U imperijalizmu, kao poslednjoj formi kapitalizma, posebno mesto zauzimaju banke. U bankarstvu, kao i u industriji, vrši se koncentracija kapitala. Najkrupnije banke, koje u kcpnkurentskoi borbi imaju odlučujuću ulogu, postaju monopolisti i pctčinjavaju i druge manje moćne banke. U toj borbi znatan broj banaka propada, bankrotira, druge zadržavaju formalno svoju samostalnost, a u stvari potpadaju pod vlast većih, da bi se vremenom pretvorile u filijale ovih moćnijih. Kcncentracija banaka vodi stvaranju bankarskih saveza — trustova, tako da u svakoi kapitalističkoj zemlii dovodi до monopolističkog položaja nekoliko najkrupniiih banaka. Koncentracija bankarstva uticala je i na prom»nu odnosa između industrije i bankarstva, jer kako je to ranije napomenuto, banke su u početku služile kao posredn'k između industrijalca i trgovca ili davale kra"koročne zaimove jednima ili drugima. Sad, kada su se u bankama slile ogromne kcličine novčanih sredstava. banke, umesto kratkoročnih kredita, daju industrijialecima dugoročne. Već samim tim bankar ie zainteresirsn industriskom, proizvodnjom. odnosno да bi obezbedio svoi profit mjemu je nužno da kontroliše industrisku proizvodnju.

Ovu kontrolu industriskih preduzeća banke postižu naročito lako u onim preduzećima koja su osnovana kao akcionar– ska društva. To one postižu kupovinom određene količine akcija koje im pružaju ne samo mogućnost kontrole nego i gospodarenja u preduzeću. Ta količina akcija koja to om?9gućuje zove se kontrolni paket akcija. Smatra se da ie nužno imati 51" od ukupnog broja akcija pa da se obezbedi takva kontrola, ali praksa ie pokazala da je taj procenat znatno manji, čak da i 30% akcija to obezbeđuje. To kupovanje akcija dovelo je do srastania momopolističkog, industriskog i bankovnog kapitala. Srastanjem bankovnog i industriskog kapitala dobija se financiski kapital. Csobina financiskog kapitala, zapravo ono što naročito ističe njegovu surovost jeste to da monopolista ne raspolaže kao u predmonopolističkom 'periodu samo tuđim radom i proizvodima tog rada, već i tuđim kapitalom. Financiski kapital vodi tome da se sudbina kapitalističkih zemalja nalazi u rukama zaista šačice kruonih financiskih i industriskih monopolista koji se nazivaju financiskom oligarhijom. Primer SAD gde jedan od sto vlasnika drži u svojim rukama 59% ukupnog "bogatstva Sjedinjenih Američkih Država, pokazuje do koje mere se u uslovima vladavine financiskog kapitala može izvršiti koncentracija istoga.

Gospodstvo financiskog kapitala u najrazvijenijim Каpitalističkim zemljama neminovno vodi ove težnji da zago-

spodare svetom i preko izvoza kapitala to polazi za rukom malom broju takvih zemalja. Osnovu tom gospodarenju čini baš izvoz kapitala. Kapital se izvozi u dva vida: kao kreditni i kao investicioni kapital. U oba slučaja zemlja izvoznik dobija iz inostranstva priliv viška vrednosti u vidu interesa na zajam ili uvidu zapada na preduzeća u koja je zajam тпуеstiran. Posledice izvoza kapitala su dvojake: prvo, dolazi do zastoja u daljem razvilku zemalja koje izvoze kapital, a samim tim zaoštrava se neravnomernost njegovog razvitka, dok s druge strane dolazi do razvoja i brzog borasta kapitalizma u zemljama u koje se uvozi kapital. Tai porast kapitalizma prate sve njegove suproinosti, osiromašenje masa, pljačka zemlje i njenih prirodnih bogatstava itd. Ma da zaštilnici buržoazije hoće da prikažu izvoz kapitala kao dobročinstvo prema zaostalim zemljama, jer tobože im se pomaže u podizanju nacionalne industrije, saobraćaja i slično, izvoOZ kapitala je samo sredstvo porobljavanja jednih zemalja od strane drugih — on. je osnova sistema imperijalističkog ugnjeiavania. Izvozom kapitala buržoazija industriski naprednih zemalja stavlja pod svoju kontrolu čitave privredne grane siromašnih i zaostalih zemalja, zapravo ona im diktira porobljavajuće uslove. Kod davanja zajmova redovno se kao jedan od uslcva traži da se jedan, naičešće najveći deo zajma,

utroši na kupovinu robe one zemlje koja daje zajam. Po--

znato je da imperijalističke zemlje svojim poveriocima паmeću obaveze da delove zajma utroše na naoružanje.

Budući da kapital ne izvozi samo ova ili ona imperijalistička zemlja već sve skupa, kao posledica izvoza kapitala pojačava se suparništvo među tim zemljama i zaoštravaju se proturečnosti među njima. Tendencija monopolističkih saveza ie da u prvom redu zagospodare unutrašniim tržištem. Ostva– rivši to, oni međusobno podele izvore sirovina, tržišta, nOVčana sredstva i slično. Već je napomenuto da se kapitalizam ne razvija ravnomerno nego skokovito i sa potresima. Naime, pored zemalja koje su se ranije razvile u visoko kapitalističke, kakva ije до 70-8ћ godina prošloga veka bila samo Engleska, pojavile su se i druge kapitalističke zemlje koje su pošle putem imperijalizma kao Nemačka, Japan i druge, a naročito SAD. Buržoazija tih zemalja, u želji da uzme učešća u gospodarenju svetom, ili čak da sama ostvari gospodstvo u svetu, nametnula je pitanje ponovne podele sveta. Buržoaziia zemalja koje su već zagospodarile svetom ljubomorno ie čuvala svoje pozicije i to je neminovno dovelo do krvavih ratova. Prvi svetski rat bio je rat za ponovnu podelu sveta između blokova imperijalističkih zemalja — rat za dobivanje ili odbranu ikolcniia. Porazom Nemačke i Centralnih sila u tom ratu, kolonijalni posedi Nemačke prešli su u ruke pobednika, u prvom redu Engleske i Francuske, a isto tsko uvećali su se kolonijalni posedi Italije i Japana. Versajskim, mirom još viče je zaoštreno pitanje kolonija i Drugi svetski rat je izazvala u prvom redu borba za ponovnu podelu sveta, jer Nemačka je posle Prvog svetskog rata ostala bez kolonija, le čim su joj imperijalisti zapada — pobednici u Prvom svetskcm ratu — fo omogućili, čak pomogli, ona je pošla putem aktivne imperijalističke politike.

Značaj kolonija u eposi imperijalizma je velik, jer kolonije su: prvo, robna tržišta; drugo, izvori sirovina i jeftine radne smage; treće, sfera za plasiranje kapitala i četvrto, kolonije su moćne vojno-strategiske baze; kolonije su rezerve imperijalista. Eto ovi razlozi, a nikakvi drugi motivi »dobro-

činstva«, guraju izvoznike kapitala da svoj kapital uvoze u —

siromašne i zaostale zemlje, jer pljačkanje kolonija i izvlačenje ekstraprofita iz kolonija imaju i te kako značainu ulogu u ekonomici imperijalističkih zemalja. Ali i ovde, kao uopšte u razvitku kapitalizma, nemoguće je izbeći proturečnosti kapitalizma. Imperijalisti iz kolonija, porobljenih i poluporobljenih zemalja, izvlače ekstraprofite, ekso!oatišu narode tih zemalja, ali s druge strane, uz razvoj industrije, makar i one koja omogućuje naigrublju pliačku, u Којопјата 1 рогоblienim zemljama stvara se proletarijat, počinje se buditi nacionalna svest kolonijalnih naroda, a samim tim i težnia za oslobođenjem od imperijalističkog ugnjetavanja — otpočinje osicbodilačka borba.

Kako to kaže drug Staljin, kolonije se od rezerve imperijalizma počinju pretvarati u rezervu proleterske socijalističke revolucije, što znači da porast imperijalizma neminovno vodi njegovom raspadaniu. Jačanje narodnooslobodilačkog pokreta u kolonijama i porobljenim zemljama, potkopava temelje imperijalizma koji neminovno mora propasti pod

udarcima pobedonosne proleterske revolucije.

13