Narodno blagostanje — dodatak

154

»Кад izađete iz železničke slanice u Minhenu, pogled Vam pada na ogromnu zgradu, veću no Što је sama stanica. Još pre rata tu je otvorio Hermann Tietz, imalac ogromno velikog magacina u Berlinu, drugi veliki magazin. Ta radnja radi danas bolje nego ikada. Cela je razlika, što se sada zove Hertie umesto Her(mann) Tie(tz). Kad pođete sa železničke stanice kroz najvažniju trgovačku ulicu Minhena, Neuhausetitstrasse, i idete levom stranom, na trotoaru naići ćete na 20milu ljudi zbog koje morate sići sa trotoara. Ta gomila je tu od jutra do večeri. To je ulaz jedne od mnogobrojnih filijala amerikanske robne kuće Wolworth, u kojoj je mnogo veće guranje nego kod Ta-Te u Beogradu.

Dakle, robna kuća i stran kapital! Pa ipak nikom ne pada na pamet da viče protiv nje niti vlastima pada na pamet da preduzimaju štogod protiv nje. Kada sam jednog Nemca pitao za objašnjenje, on mi je lakonski odgovorio, da Nemačkom ne vlada srednji stalež, već nacionalno-socijalistička radnička stranka.«

Još je interesantnije stanje u Engleskoj. Umesto opširnog opisa, da se zadržimo na jednom primeru, koji kazuje više nego čitava knjiga. Najveća robna kuća u Engleskoj je amerikanska, Wolworth, koju smo videli i u Nemačkoj. Ona je englesko akcionarsko društvo, ali akcije su u rukama Amerikanaca. Međutim, nikome na pamet ne pada u Engleskoj, da je smatra za strano preduzeće. Glavnica se sastoji iz 90 mil. akcije po 5 šilinga, ravno 150 mil. šilinga, odnosno skoro 2 milijarde dinara. Ova robna kuća u Engleskoj ima sedam stotina jedanaest prodavnica, a to je desetina sviju trgovačkih radnji u Beogradu. Na godišnjoj skupštini akcionara, održanoj 31 januara t. g., podnešen je izveštaj o radu u 1937 godini. Čista dobit iskazana je sa 1.150 mil. din., odnosno preko 60%b glavnice. Nema nijednoga većega akcionarskoga društva u Engleskoj, koje je iskazalo ovoliku dobit. Najveću zaradu u Engleskoi imala je, dakle, jedna robna kuća i to stranog kapitala! I Englezi nalaze da je sve to u redu! Po pojmovima naših nekih nadriekonomista Englezi moraju biti propao narod.

Tako stoji sa praksom robnih kuća u svetu, a kako sa teoriiom?

Teorija stoji jednodušno na gledištu da je robna kuća koristan i neophodano potreban oblik detaljne trgovine. Nama nije poznat nijedan priznati i samostalni ekonomist, koji bi bio protivnog gledišta. Mi bismo bili u velikoj neprilici, kad bismo trebali da podnosimo dokaze o ovome, jer ne bismo znali sa kim da počnemo. Mi ćemo se zbog toga poslužiti jednim dokazom, koji je za ovaj slučaj suveren, a koji je uostalom već upotrebljavan u našoj javnosti. Kad je, naime, prvostepena vlast u Beogradu imala da rešava po pitanju pravne Osnove Ta-Te, ona je našla da ie to jedno stručno pitanje i da mora da čuje stručno mišljenje. U tom cilju pozvala je dva profesora pravnog fakulteta beogradskog univerziteta, da izlože svoje mišljenje u sporu. Spor je naravno pravne prirode. Imenovani veštaci su dali svoje pravno mišljenje, ali su oni smatrali za svoju dužnost, da svoje mišljenje podele па dva dela: na pravnu stranu konkretnog spora i na ekonomsku teoriju o robnim kućama. Oni su smatrali za svoju dužnost da kažu šta misli savremena ekonomska nauka o уеlikim magacinima. Ono što su oni napisali po tome, to je sinteza teorije o robnim kućama. Ona glasi :

»Sa gledišta privrede radnje velikog obima i veliki magacini su jedno od sredstava, kojim se dobra stavljaju na raspoloženje potrošačima. Tako uzeti veliki magacini se danas smatraju ne samo korisnim nego i neophodnim. Njihovu pojavu svakako treba pomagati. Dva se razloga ističu u korist takvog zaključka: prvo, radnje velikog obima odgovaraju sadašnjem načinu proizvodnje, proizvodnje velikih industrija; i drugo, radnja velikog obima, kao jedan od oblika komer-

cijalno-tehničkog ustrojstva, pretstavlja viši stupanj trgovačke organizacije....« -

U Francuskoj je bilo odavno nekoliko velikih robnih kuća u Parizu. God. 1932 počele su one tako naglo da se razvijaju, da je za četiri godine njihov broj skočio na 400. Ova nečuvena brzina osniyania dala je povoda da se privremeno zabrani dalje osnivanje, da bi se izvela ravnoteža u toj grani u interesu samih robnih kuća.

U Holandiji je pitanje robnih kuća bilo predmet proučavanja od strane komisije, koju je Vlada obrazovala. Kako je ova našla da su robne kuće toliko korisne, da im treba omogućiti dalje razviće, to je i vlada stala na ovo gledište i odbila sve sugestije u negativnom smislu.

Isto tako u Švedskoj je bio iznesen predlog protiv robnih kuća. Vlada je zbog toga naimenovala jednu parlamentarnu komisiju. Ova je pak našla da robne kuće prodaju robu dobrog kvaliteta i jevtino., Na osnovu toga, parlamenat je odbacio predlog o ograničenju robnih kuća.

Interesantan je primer Italije, utoliko pre, što su izvesni protivnici robnih kuća smatrali, da u Italiji i Nemačkoi nađu podrške za svoje stanovište. Međutim, u Italiji nema apsolutno nikakvih ograničenja robnih kuća; one se mogu potpuno slobodno razvijati. Tamo se nalazi jedan veliki broj prodavnica robne kuće Upim. Interesanino je da »Deutsche Aligemeine Zeitung« piše o režimu robnih kuća u Italiji: »potrošač je vrhovni sudija o budućnosti robne Кисе«.

Naizad da reprodukujemo jedan opis robne kuće u Moskvi, koji smo tu skoro pročitali u »Frankfurter Zeitung«:

»Čim se uđe u robnu kuću kroz glavni ulaz, ulica Petrovska, nailazi se na jedan ogroman red ljudi, kao što su za vreme rata građani stajali pred kazanom. Ta zmija pred robnom kućom naziva se ruski Arepek. Ona se penje u krivoi liniji do polovine partera. Odavde ide u odeljenje za proizvode umeinog zanatstva gde se nalaze šareni seliački vezovi, lutke, mašine za kuvanje kafe itd., zatim ide zmija u odeljenje za fotografske aparate itd.«.

Na poslednjem kongresu trgovaca iznešena su tri originalna dokumenta protiv robnih kuća uopšte: 1) da primamljuju publiku ogromnom »barnumskom« reklamom; 2) да апgažuju nestručan personal, pri čemu paze, da je prodavačica ili prodavac okretan, da je Šik, lep i elegantan, da zna govoriti, da ume da privuče spoljašnošću svojom radi prodaje robe; 3) da su robne kuće zasnovane na »ultradimenzioniranom«, ogromnom kapitalu, koji se u našoj zemlji ne može da mobilizira. |

Neverovatno je, kako se malo vodilo računa o činjenicama pri sastavu ovoga referata. Pre izvesnog vremena Ta-Ta se smatrao za najopasnijeg pretstavnika sistema robnih kuća; međutim on ne pravi apsolutno nikakve reklame; do danas nije izašao nijedan oglas u novinama u kome bi Ta-Ta reklamirao svoju robu ili svoju radnju. On smatra da roba treba da pravi reklamu.

Ne manje je u suprotnosti sa stvarnošću f{vrđenie o osobinama koje navodno robne kuće traže od svog Dpersonala. Glavna razlika između robne kuće i ostalih detalinih trgovina leži baš u tome, što u robnim kućama personal uopšte ne govori, niti mami mušteriju, niti hvali robu, niti uopšte otvara usta. Prodavac stoji kod svog reona i čeka mušteriju, pokazuje robu na zahtev mušterije, prodaju zabeleži u blok i poslužuje dalje. Često prodavac robne kuće ne progovori ceo dan ni sto reči. (A što se tiče odela i spoljašnosti, danas je uslov u svakoj trgovini, da je ona što bolja i primamljivija kod prodavca). Tvrđenje da robne kuće upotrebljavaju nestručan personal, koje je delimično tačno, ie najjača socijalna strana robnih kuća. Danas je u celom svetu manje više oskudica u stručnom osoblju u celokupnoj privrednoi delatnosti. A nestručnog osoblja ima i suviše mnogo, što je u