Narodno blagostanje

'4. април 1931, НАРОДНО zela takovo stanovište, vidi se već i iz onoga, što je rečeno ц ·sporazumu od 10. oktobra 1919. Baš protivno, francuska vlada nije nikada osporila primjene čl. 249. senžermenskog ugovora na falijanske anuitete Južne Željeznice, nego је, kako smo videli, priznala talijansku retenciju u sporazumu od 10. oktobra 1919. Austrijska vlada koja je stajala pred velikom opasnošću, da bude opterećena plaćanjem 30.000.000.— zlatnih franaka godišnje i još drugim ogromnim svotama iz zaostataka na ime oištete Južnoj Željeznici, pribegavala je svim mogućim sretstvima, da svali sa sebe obavezu oštete. U tome cilju ona je pokušala da postavi tezu, da čl. 320. senžermenskog ugovora dopušta ekstenzivno tumačenje, što ga citira bečki odvjetnik. A Južna Željeznica koja je naravski pretpostavljala da joj bude dužnik Italija, nego mala i finansijski nemoćna Austrija, pokušala je takođe, da podupre tu interpretaciju čl. 320. Neosporno je, da je austrijska vlada izjavila, da neće priznati obustavu plaćanja talijanskih anuiteta s odgovarajućim dobropisom za Austriju na reparacioni račun. Ali ta iziava Austrije nije imala nikakve pravne važnosti, te je Italija s pravom odbila svaku diskusiju o tome. Čudno je, da sada bečki odvjetnik pokušava, da prikaže činjenicu da nije izvršen dobropis u korist Austrije na reparacioni račun u iznosu falijanskih anuiteta Južne Željeznice kao posledictt stanovišia austriske vlade. Uzrok je tome dakako želja, da vrednost od preko 1 milijarde zlatnih franaka potpuno ostane Italiji {od čega 75% pripada: saveznicima).

3. Dalje se tvrdi, da je između Društva. Južne Željeznice i talijanske vlade sklopljeno tumačenje, od šest tačaka. To bih najradije konstatovao, da fakovo uftanačenje ne postoji ali se sadržaj toga navodnog utanačenja slaže u velikom delu s nekim pregovorima, koji su vodili funkcioneri talijanske vlade i komitet obligacionera u jesen 1922. godine. Nije doduše, kao što se u članku tvrdi, došlo do sporazuma o tom, da se Društvo Južne Željeznice odreče svoga anuitetskog potraživanja u koliko: anu= iteti nisu nužni da upotpune svote, koje su na-raspoloženju za obligacionu službu. Obligacioneri su bili sporazumni, da se pokuša naći podloga za finansiski aranžman s njima „uz isključenje plaćanja talijanskih anuiteta Južne Želieznice”: U jeseni 1922. godine su naime obligacioneri društva Južne Želieznice konačno uvideli, da je nemoguće dokazati postojanje njihovog založnog prava na anuitetima Južne železnice i da je nepobitno talijansko stanovište, da se ti anuiteti bez ograničenja mozgu refenirati i likvidirati. Što se pak tiče nesumnjivo postojeće obaveze Austrije, da dade oštetu za neplaćanje tih anuiteta, dva su momenta bitno uticala na odluke obligacionera. Prvo finansijski položai Austrije, koji je onda bio gotovo očajan. I drugo Austrija je izrekla jasno svoje stanovište, da. neće potpisati sporazuma o tehničkoj i administrativnoj reorganizaciji lužne Željeznice, ako ne dođe istovremeno odricanje od bilo kakvih odštenih potraživanja protiv nje po. tome osnovu. Kako se baš u to vrijeme, a u vezi s konferencijom o: Južnoi Željeznici u Veneciji ljeta 1922. pokazivala mogućnost, da se dođe do financijalnog aranžmana, koji bi u dogledno vrijeme donekle ipak podmirio obligacionere, odlučili su oni, da izluče pitanje talijanskih anuiteta iz financijalne podloge za buduće utanačenje u pogledu Južne Željeznice. To „izlučenje” nije nikako značilo, što bi se sada htjelo s talijanske strane, odreknuće od potraživanja od talijanske vlade, nego samo odreknuće od založnoga prava obligacionera. To se najbolje vidi iz daljnih pojedinosti historijata. sporazuma o Južnoj Željeznici,

4. Verbalnom notom od 20. aprila 1922. obavijestila je ftalijanska vlada službeno austrijsku vladu, da će anuitete smatrati kao pripale talijanskoj državi, pa se pri tom pozvala na kr. talijanski dekret od 10 aprila 1921. br. 471., koji u čl. 1. izrično „kaže, da se danom 10. aprila 1921. celokupna austrijska privatna imovina beziznimno smatra prešlom u vlasnaštvo talijanske države. Naglašujem ovdje, da se moji navodi u tom pogledu

u članku bečkoga odvjetnika uopće ne spominju, očito zato, jer.

nije mogao naći nikakva profivargumenta.

ЛО

Страна 213

5. Zadnjih nedelja 1922. god., dakle poslije pregovora izmeđii obligacionera i talijanskih iunkcionera podnesen je upravi Južne Željeznice, u kojoj su onda sedela dva delegata Italije, Jugoslavije, Austrije i Mađarske i više talijanskih državnih 1unk= cionera, kao zastupnici dioničara, predlog ugovora za konferenciju u Rimu, u januaru 1923. Taj je nacrt, posle iscrpnog pre= tresa i primljen, te je tom zgodom tekst kasnijega člana 27. 81, ovako ·stilizovan:

„Neće se podići nikakav zahtev zbog otštete, koju je društvo tražilo prema čl. 249. senžermenskog ugovora i čl. 232. trianonskog ugovora zbog primene spomenutih odredaba istih ugovora na njegovo potraživanje od talijanske vlade etc....”

Dakle u zadnjem stadijumu pre pretresa i zaključka sporazuma o Južnoj Željeznici jednoglasno se prihvatila uz sudjelovanje kompetentnih talijanskih funkcionera stilizacija nacrta, koja ne dopušta nikakve dvojbe, da odrekntće južne Željeznice nije odreknuće od potraživanja toga društva protiv Italiji, nego jasno i nesumnjivo samo odreknuće od štetnih zahtjeva protiv Austrije.

Definitivan tekst sporazuma o Južnoj Željeznici u toj tački različan je donekle od nacrta. Stavka o otštetnom zahtjevu ispuštena je, te je stilizacija općenitija i' glasi:

„Neće se podići nikakav zahtjev ni protiv jednoj od država. ugovornica zbog potraživanja društva od kr. talijanske vlade...

O ovom novom fekstu nije se-na konferenciji u u, kako znadem, ništa raspravljalo. Novi su tekst predložili talijan= ski delegati uz primjedbu, da su se zastupnici država složili, pak je to bez debate primljeno. To je i razumljivo: zastupnicima Južne Željeznice, a i obligacionerima, bilo ie svejedno, kako će se ova klauzula formulirati ,jer se od Italije, s obzirom na nje= zino pravo na retfenciju i likvidaciju, plaćanje nije očekivalo; u pogledu otštetnih zahtjeva od Austrije izrečeno je odricanje već u nacftu Južne Željeznice. Naša država i Mađarska bile su u stvari neinteresovane, a i austrijski delegati mogli su rado pristati na tekst, gdje se više ne govori o otštetnoj obavezi Austrije. Nije se dakle na konferenciji u Rimu nikada govorilo o odreknuću Južne Željeznice od njezina potraživanja od talijanske vlade. Ja sam već u prvom svom članku razložio, da definitivna stilizacija čl. 27. & 1. sporazuma o Južnoj Željeznici.ništa dtugo ne sadrži, nego odreknuće Južne Željeznice i njezinih obligacionera od oištetnoga potraživanja od Austrije. Ta klanzula. odrek= nuća ima ipak za Italiju jedan. učinak, a to je, da eveniualno pobijanje već izvršene sekvestracije anuiteta u korist talijanske. države, nije više. bilo moguće, te da je u čl. 3. kr. dekreta od 10. aprila 1921. predviđeni prigovor protiv:sekvestraciji, od toga časa isključen bio. Protivno razlaganja bečkog odvjetnika ovo je prvi i autentični prethistorijat sporazuma o Južnoj Željeznici, u koliko je u savezu s našom stvari,

1. Bečki odvjetnik kaže doduše u svom članku: „Tvrdnja, da se ova ustanova (to jest čl. 27, 9 1. sporazuma o Južnoj Željeznici) može samo Tako razumjeti, da se Društvo Južne Željeznice odriče svakog oištetnog zahtjeva od Austrije u vezi sa sekvestracijom anuiteta sa strane Italije, bez ikakve je podloge. „Do toga zaključka dolazi pisac, a da se nikako nije OsVInuo n4. dokaze, što sam ih u svom članku bio iznio, očito, jer ih ne može opovrći. On nastavlja: „Ne može se nitko odreći prava, koje ne postoji. Takvo odreknuće imalo bi smisla samo u slučaju, da je Austrija na osnovu senžermenskog ugovora imala obavezu, da otšteti društvo zbog sekvestracije anuiteta i da je ta

·otšteta. uračunata na kredit Austrije u reparacionom računu.

Sekvestracija nije nikada izvršena, nikada nije. Austrija kre= ditirana primjerenom svotom za vrijednost anuiteta”. Da je sekvestracija izvršena dokazao sam već u svom

prvom članku. To sc jasno vidi iz verbalne note od 20. aprila

1922. iz kr. dekreta od 10 .aprila 1021. br. 471. te konačno iz činjenice, da Italija amuiteta dalie nije plaćala. Dok kr. dekret proglašuje, da je sva neprijateljska imovina u smislu mirovnih ugovora sekvestrovana, u pogledu anuiteta kaže note vorbale posebno, da ih država sekvestruje u smislu čl. 240. senžermen-