Narodno blagostanje

Страна 633

3. октобар 1931. НАРОДНО · čega su radnici stupili u Štrajk. Prema obaveštenju koje smo dobili od Saveza fabrika šećera, postngnut je kompromisan sporazum između fabričkih uprava i radnika, po kome su ove dve · fabrike uspele, da jedan deo gubitka svale na radnike. Za državu će efekat ovog povišenja biti povećanje prihoda za 127,5 miliona dinara, pretpostavljajući potrošnju u zemlji od 50.000 tona kocke i 40.000 tona kristala. Ukupno, državni prihod od trošarine na šećer izneće blizu 680 miliona dinara godišnje.

Velika opasnost koja preti svim industrijskim zemljama ove Zime, jeste veliki broj nezaposlenih. Njihovo izdržavanje је 510ga opasnost po državne finansije. Ukidanje ove pomoći izazvalo bi nesumnjivo velike socijalne revolucije. Ovo pitanje je u državama, koje su najteže pogođene ovom nevoljom, (Nemačka, Engleska, Austrija) regulisano na ·sledeći način: za vreme od pola godine, nezaposleni se izdržavaju iz doprinosa radnika i poslodavaca radničkom osiguranju, a posle toga padaju na teret opštinskih finansija. No sada su nemačke opštine izjavile, da više nisu u stanju izdržati OVO opterećenje. Ukupan deticit nemačkih opština iznosi 800 miliona maraka, od kojih će se pri najradikalnijim merama moći: uštedeti najviše 200 miliona. Slično stoje stvari u Austriji. U oba slučaja je država izjavila svoju nesposobnost da opštine rastereti. Ova bezizlazna situacija objašnjava najnovije planove koji idu za tim, da se nezaposleni umesto u novcu pomognu пајитанiama. Misli se naročito na brašno, krompir i ugalj. Pri tome se pošlo od pretpostavke, da će država uspeti, da kupovinom velilikih količina ovih artikala postigne povoljne cene tako, da bi iz ovakve jedne iransakcije rezultirale znatnije uštede na račun pomoći nezaposlenim. Kod uglja se računa s velikim zalihama koje bi se dale izvesti samo uz velike gubitke. Kod krompira i brašna se misli na spajanje pomoći nezaposlenim s ubiranjem poreze od poljoprivrede. Ceo ovaj plan je načelno napušten prvo zbog organizatorskih teškoća, drugo zato što je jedan део radničkih sindikata ustao protiv njega, navodeći da se time oduzima mogućnost nezaposlenim, da slobodno raspolažu ma i najmanjom sumom koja im na račun pomoći pripada.

Finansijska nevolja nemačkih opština je toliko velika, da će ovaj plan, ako ne onako kao što je gore izložen, ipak u SvOioj osnovnoj ideji biti sproveden u nekima od njih. Misli se na sledeću varijaciju: opština će sniziti novčanu pomoć, a nezaposleni zato dobijaju kompenzaciju na taj način, Što im opštine omogućuju da kupuju stvari po jertinijoj ceni. Ovo роје пјепје artikala bi se postiglo ili obilaženjem detaljne trgovine ili će biti propisano diferenciranje cena u irgovinama, tako da bi se nezaposlenima zaračunavale niže cene, a ostalim potrošačima srazmerno više.

Pomoć nezaposlenim ti aaftiri

EKO O 28.

Кинсова теорија о новцу једна критика Кинсове те- доживела је велики пракорије о новцу

тични значај поводом укидања златног важења у Енглеској. Кинс је од увек био против повратка Енглеске предратном паритету, јер то значи једно несношљиво оптерећење индустрије за љубав престижа. С великом радошћу Кинс с тога поздравља укидање златног важења. Тек сада се, вели, може спроводити привредна политика на реалној бази. Он уошште не верује у понован повратак Енглеске на златно важење и види свега две могућности: прво да се све земље са златним важењем одлуче на радикалну реформу целог система златног важења како би опет биле у заједници с Енглеском или друго, да Енглеска у заједници с другим земљама образује валутни систем који би био независан од злата. Овај систем је Кинс опширно разрадио у својој књизи „Ттеабез о: топеу". Мдеја је следећа: Привреда је у равнотежи ако се толико

БЛАГОСТАЊЕ

инвестира колико се уштеди. Ако се преко тога инвестира, овда настаје опасност хиперпродукције, која неминовно води кризи и депресији. Из несразмере између инвестиција и уштеђевина настају кризе. До ове несразмере је увек дошло услед сувише либералне кредитне политике банака или услел тога што је конзум целога народа присилним путем снижаван, као што је то случај у Совјетској Русији. Задатак банкарског система састоји се у томе, да каматну стопу регулише тако, да се инвестиције и уштеде поклапају међусобно. На тај начин спречити како инфлацију за време високе конјунктуре тако и дефлацију У депресији. Кредитној политици је потребно мерило. Оно се налази у општем нивоу цена. Пораст нивоа цена значи претерано проширење инвестиционог апарата. У том случају је дужност кредитне политике, да повишењем каматне стопе произведе спуштање нивоа цена. Обратно показује опадање нивоа цена да се сувише мало инвестира. Каматна стопа мора бити снижена да би се ниво цена опет попео. Одржавање једног сталног нивоа цена најбоља је гаранција за престајање опасних колебања конјунктуре.

Највећи број напада на Кинсову теорију указује на тешкоће око састављања једног употребљивог индекса за општи ниво цена и на тешкоће око одржавања непромењеног нивоа цена. Једну принципијелну примедбу учинио је професор Репке из Јене. Он сматра да је уопште немогуће избећи колебања конјунктуре простим одржавањем цена на једном непроменљивом нивоу. Постоји могућност да дође до пада цена и самим техничким напретком. Када би се кредитна политика управљала према нивоу цена, онда би по Кинсу данас било потребно снизити камату, да би се ниво цена опет подигао на пређашњу висину. Али би се онда и поред остајања цена на истој висини, производња проширила, што Кинс баш жели да избегне. Инвестиције у овом случају могу заузети чак и опасне размере, јер се на основу једне погрешне теорије не види карактер једне инфлације. Сам Репке предлаже да се политика стабилизације не оријентише према нивоу цена, вел према нивоу производње.

Maltusova teorija o jačem porastu ljudstva nego proizvedenih dobara ес је одаупо обоrena. Obrnut red važi danas. Na suprot problemu koji je mučio Maltusa, danas se pita: na koji način omogućiti ljudima da apsorbuju ovu ogromnu količinu dobara koja se proizvodi? Ovim se pitanjem pozabavila i konferencija, koju je pre kratkog vremena sazvao Međunarodni institut za racionalizaciju u Ženevi. Na njoj je konstatovano, da jedini put za rešenje toga pitanja jeste, pored nacionalizacije proizvodnje, racionalizacija distribucije u cilju pojeftinjenja proizvoda. Što se prvoga tiče, veli se u izveštaju sa ove konferencije, to je na polju racionalizacije proizvodnje već vrlo mnogo učinjeno; svaki tehnički napredak se odmah iskorišćuje. U tome se ne sme gubiti vremena, već sva– iko preduzeće mora Što pre primeniti savršenije metode proizvodnje ako ne želi da bude preteknuto od drugog i izbačeno iz konkurencije. Ali ono što sprečava da blagodeti jeftinije proizvodnje oseti i poslednji potrošač, to je neracionalna podela дођаra. Ovom pitanju do sada ni približno nije posvećena ona pažnja koja se posvećuje racionalizaciji proizvodnje. Podela dobara je danas još toliko nesavršena, da uništava jedan veliki deo ušteda koje dolaze od racionalizovanja proizvodnje. Kod racionalizacije distribucije mora se gledati da troškovi raspodele što manje opterete produkte. Ovo se naročito odnosi na detaljnu #govinu koja svojim velikim troškovima jako poskupljuje dobra. Iz ovoga se da objasniti diskrepancija između indeksa cena na veliko i indeksna cena na malo. Po mišljenju koje je preovladalo na konferenciji, uzrok današnjoj privrednoj depresiji leži u ČInjenici, da se indeks cena na malo ne prilagođava dovoljno i u

Racionalizacija distribucije

II OI aEK OS TEC WO asC TIRE= TO ENI RE A O II Ra IRI