Narodno blagostanje

30, јануар 1932. НАРОДНО može znati samo dubljim studijama, ali se nikako ne može steći privatno-privrednom delatnošćii.

Po sebi se razume da i praktičar može da ima vrlo veliko znanje iz ekonomske politike, jer je danas u celom svetu sve više praktičara, koji pored svog praktič-

nog posla čitaju i razmišljaju o ekonomskoj politici. Ali.

takvih je ljudi u našoj zemlji vrlo malo. Mi smo tek u prvoj fazi razvića kapitalizma, u trgovini je druga generacija, a u industrij prva. Naši ljudi nisu mogli da uče više škole, već su mladi ulazili u posao, koji ih je tako apsorbovao da u mlađim godinama nisu mogli ništa

ni da čitaju ni da uče. Kod nas se ne može sastaviti 40.

praktičara, koji bi poznavali uslove potrebne za stručno proučavanje ekonomsko-političkih pitanja. Poznata je stvar celom svetu da kod velikih aktuelnin privrednih problema praktičart izlaze obično sa najfantastičnijim predlozima čije bi stvaranje dovelo do haosa. Da pokažemo samo na jednom primeru. Jedan od najvećih svetskih praktičara, koji nije stigao da proučava ekonomiju, amerikanski industrijalac Henri Ford, stvorio je teoriju što veće nadnice. Po njemu poslodavac treba da plaća radnicima što veću nadnicu, |er će ekvivalent za to dobiti u povećanoj kupovnoj snazi radnika i time u povećanom obrtu i povećanoj dobiti. To је екопотзја apsurd. Niko ne može platiti veće nadnice nego što to dopušta cena na tržištu, a cenu određuje konkurencija. Čim ima jednog industrijalca, koji ne sleduje toj teoriji, onda su u egzistenciji ugroženi oni koji je primenjuju, jer veću nadnicu no što je dopuštaju tržišne cene i konkurencija može plaćati industrijalac prvo iz svoje zarade, a ako pređe preko toga, onda iz same supstance, imovine, kapitala, a to je sigurno bankrotstvo. Fordova teorija dovela je do veštačkog prosperiteta u Americi, koji je jedini uzrok današnjoj teškoj depresiji.

Drugi primer. Naši praktičari smatraju da Narodna banka treba da daje što jeftiniji kredit t. j. da praktikuje što nižu kamatnu stopu. Oni pri tome gube iz vida pre svega jedan etički princip, t. |. princip pravičnosti, po kome je nedopušteno da javnopravne institucije favorizira|u samo pojedine i pojedine redove. Ali je ta teorija pogrešna i zbog toga, što ona ignoriše činjenicu, da su krediti novčanične banke u stvari sudbonosni za stabilnost nacionalne valute, a kako je ova osnovni postulat za normalno razviće narodne privrede, to se ne može dopustiti da kamatna stopa proizvoljno utiče na novčanu cirkulaciju, već na protiv novčana cirkulacija mora biti kriterium za visinu kamatne stope.

Poveriti ekonomsku politiku praktičaru znači povetiti top pešaku, koji ga dotle nikad nije video.

U svima privrednim većima vode prvu reč ljudi koji dobro poznaju političku ekonomiju. Ti ljudi ne moraju biti daleko od prakse, to mogu biti po svome glavnom zanimanju praktičari, ali u svakom slučaju ljudi koji dobro poznaju teoriju. Mi smo već rekli da praktičar može biti i sam teoretičar pod uslovom da je imao vremena i mogućnosti i volje da se bavi.

IV. Nacionalni i posebni inferes G. Mautner veli da bi članove privrednog veća

imale da delegiraju privredne organizacije. To bi bio.

najgori oblik privrednog saveta u opšte.

Od kako je postala država, ona je poprište borbe dvaju interesa: jedan |e onaj zajednice, opšti, nacjonalni a drugi je posebni — Sonder interesse. Onaj je jedan, a ovih je mnogo. Da su Burboni umeli da zaštite

opšti interes od posebnih, ne bi došlo do Francuske reyolucije. Vlast je zato tu da brani opšti, nacionalni inte- !

БЛАГОСТАЊЕ Страна 69 res od nezaježljivog i bezobzirnog posebnog interesa. . Svud je on takav; svud aždaja posebnog interesa juriša na državu. Jedni traže carinsku zaštitu, drugi subven–' cije, treći koncesiju, peti esnat, šesti oslobođenje od · poreza, sedmi višu cenu, osmi kredit bez kamate i t, d.

Privredne organizacije su udruženja ljudi sa zajedničkim interesima za zaštitu istih. To su organizacije za · promicanje posebnih interesa. Interes trgovine, zanata, . poljoprivrede, industrije i t. G. uvek je samo posebni in, teres, ma koliko veliki bio broj ljudi „zainteresovan. · Biroi tih organizacija plaćeni su da advociraju za dotični posebni interes. Kako su praktičari i u drugom svetu pre više decenija bili ljadi polupismeni, to su njihove organizacije imale vrio velike teškoće u-zaštiti sopstvenih interesa, a u borbi sa državnim činovnicima, koji su čuvali nacionalni interes, a pri tome bili vrlo stručni. U toj nejednakoj borbi u stručnosti privredne Organizacije su došle na zgodnu ideju, da uzimaju pismene ljude za sindikuse, sekretare i t. d. i da ih šalju kao pione u borbu protiv državnih činovnika. Prvo su se tražili samo dobro pismeni, a docnije stručni i tako je vremenom došlo dotle da privredne organizacije biraju često najstručnije u ekonomskoj politici i kako one mogu da plate bolje nego država, to su poslednjih decenija sindikusi, sekretari privrednih organizacija bili često vrlo sposobni ljudi, koji bi u službi nacionalnih interesa bili od velike koristi. Pre 30 godina smatrao je svaki mladi doktor Političke Ekonomije u Nemačkoj, koji je držao na sebe, da je karijera u službi jedne privredne organizacije najgora i nje se prihvatao samo u slučaju krajnje nužde. Ekonomska nauka je imala samo prezrenje za te ekonomske stručniake i bila je bezobzirna u izražavanju tog svog osećanja. Pre 30 godina angažovao je Centralni savez nemačkih industri{alaca u Berlinu za svoga sekretara d-ra Aleksandra Tilea, jednu neobično sposobnu glavu. Tile je stavio svoje pero i svoje znanje u službu svoje organizacije i to 1900. godine, u Oči velike carinske reforme. Celokupna je nemačka nauka preko svojih najvećih pretstavnika izjavila da je Tile бо diskvaliticiran za diskusju po tom pitanjiu. U tome je slična bila sudbina d-ra Štrezemana; on је bio doktor političke ekonomije i to jedan od dobrih, čiji su prvi radovi privukli pažnju na sebe. Ali je on stupio u službu saksonskih industrijalaca, najbezobzirnijih u Nemačkoj, koji su godinama vodili borbu sa saksonskim ministarstvom prosvete za uvođenje specijalne katedre za političku ekonomiju, koja bi učila u smislu mjihovih interesa i zbog toga se dr. Štrezeman odao čistoj politici. On bi i kao ekonomist isto tako pravio sjajnu karijeru.

Organizacije ne mogu poslati svoje činovnike u privredno veće, jer oni nisu praktičari, ne obavljaju nikakvu privatno~privrednu delatnost, oni su samo Činovnici, nameštenici. Ali je sasvim svejedno ko će dođi, glavno je kakav je njegov mandat. Privredna organizacija može dati samo jedan mandat: da brani njene posebne interese do kraja. Da se to neće, ne bi se one . uzimale za izborno telo. Njihov se cilj zna i kad se ipak . one uzimaju u izborno telo, onda znači da se želi да njihov pretstavnik brani njihove interese. Kad je u pi. tanju posebni interes, onda se teško pravi kompromis. Tako sastavljena tela poznata su kao nesposobna da „donesu delinitivne odluke. Kompromis je kod njih . mogućan samo uz pristanak mandatora dotične organi· zacije. A u tome slučaju kompromis se postiže samo između onih interesa, koji su zastupljeni, na štetu sviju ostalih koji nisu tu. |