Narodno blagostanje

~ _19. ан 1932

da o skorom poboljšanju cene pšenice ne može biti govora. Drugi su izgledi za raž, ječam i zob. Cena ovih zavisi. iskljućito od žetvenogz prinosa tekuće godine jer nema rezervi koje bi obarale cene. To takođe vredi za svetsko tržište kukuruza — ako argentinska žetva bude osrednja.

izgledi na tržištu šećera su veoma :rđavi. Pad cena šećera koncem 1931. i početkom 1932. godine usledio je zbog opšte snižene potrošnje i povećane proizvodnje zemalja, koje nisu potpisale Čadbernovu konvenciju. Ako se i dalje nastavi pove-. ćanje proizvodnje u ovim zemljama, to ni Čadbernov plan neće biti dugoga veka. Tim više što sa strane Jave i Kube, koje SU. potpisale konvenciju, vlada veliko nezadovljstvo zbog daljeg. sniženja zasejanih površina na koje su se obveZale. |

Рогтозија mesa danas |e još uvek niža nego pre rata. Zbog ioga se za sada pokazuje dejstvo snižene kupovne moći. masa u sniženoj ceni. Sniženje proizvodnje se može očekivati a gajenju svinja. Kod krupne stoke postoji tendencija povećanja proizvodnje. Prvo treba da se iskoristi stočna hrana, a drugo površine koje se zbog krize žitarica neće više zasejati, iskorišćavaće se za gajenje stoke. Ove činjenice će u prvom redu uticati na dalje sniženje cena stoke, a u drugom redu tek na smanjenje proizvodnje.

Kod proizvoda stočarstva takođe se računa s povećanom proizvodnjom. Nova Zelandija i Australija kao najjevtiniji proizvođači putera i sira sve više povećavaju proizvodnju. Tržište mleka se do danas relativno sa najvećim uspehom oduprlo krizi u glavnom zbog monopolskog i lokalnog karaktera. Rđave cene putera i sira na međunarodnom tržištu guše u poslednje vreme i cene mleka. Povišenje zaštitnih mera evropskih zemalja uvoznica u 1932 godini, koje je veoma verovatno, još više će sniziti cene stočnih proizvoda. Ovo će ubrzati proces istrebljenja najskupljih proizvođača u korist najjefftinijih, što · će imati za posledicu osnovnu izmenu na strani ponude naime poтегапја Код država izvoznica.

Iz svega ovoga izlazi da 1932. godina neće doneti nika-q

kvog pobolišanja na tržištu poljoprivrednih proizvoda. Smanjenju proizvodnje protive se više: činjenica, koje smo već naveli. U slučaju da bi se i snizila proizvodnja, rezultati se mogu pokazati tek posle nekoliko godina. To vredi za žitarice zbog velikih rezerva, a takođe i za stočarstvo. Smanjeni broj teladi koji se opaža u nekim državama može da dođe do izražaja u smianjenoj ponudi stočarskih proizvoda tek za tri godine.

Osim toga i najmanje povišenje cena ma kojeg poljo-| privrednog proizvoda ne samo da bi paraliziralo dalje sniženje proizvodnje istog artikla, nego bi na protiv imalo za posledicu ponovno povišenje proizvodnje, tako da o ozdravljenju 'DO!jOprivrednog tržišta u bližoj budućnosti ne može biti govora.

ma ——=o=—

Ni u jednoj zemlji, među mnoJavni radovi i privredna de- gObrojnim predlozima za ublapresija ženje ili prebrođenje depresije, nije izostao recept o velikim državnim radovima. Jedni hoće time samo da zaposle jedan deo nezaposlenih, drugi se nadaju, da će to biti polazna tačka za ponovno oživljenje privrede. U zemljama, koje su siromašne kapitalom, — a u te se moraju računati 95% svih zemalja — ovi planovi nisu sada mogli uspeti, iz prostog razloga, jer se nisu mogli nabaviti potrebni kapitali. Finansiranje javnih radova u ovakim zemljama može se zamislit: samo pomoću inostranih zajmova ili povećanja poreza ili štampanja novčanica. Veliki strani zajmovi se ne mogu: dobiti, jer je. tržište kapitala paralisano. Povećanje poreza zhači da će se novim opterećenjem dalje gušiti privredna delatnost. "Time se ništi korist od javnih radova. Finansiranje štampanjem novčanica znači imflaciju. Posledice bi bile porast cema, propadanje valute i potpuni haos. Drugačiji su preduslovi za javne radove u Francuskoj,

__ НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Која ја за kapitalom najbogatija zemlja na svetu. U stvari

Страна 183

Francuska je jedina zemlja, koja je u zadnje vreme počela da se javnim radovima bori protiv krize. Sam plan je izrađen još 1926. godine. Tada je Francuska izradila program javnih radova za koje je predvidela sumu od 50—65 miliardi franaka, i na taj način želela je iskoristiti ogromne viškove u državnoj kasi. Ovi su viškovi međutim iščezli usled privredne krize, prestanka reparacionih plaćanja i davanja zajmova prijateljskim vladama. S obzirom na io, francuski parlamenat je sada odobrio za javne radove samo 3 mlijarde franaka. To je moguće do„ уођпо, да зе na nekim mestima ublaži nezaposlenost, ali ni u kojem slučaju ne može se fime postići veće oživljenje privrede. Jedan veliki deo javnosti nije zadovoljan sa ovim mršavim rezultatom, i traži izvođenje državnih radova u onome opsegu koji je bio prvobitno predviđen. Ovaj zahtev je sada obrazložio naučno poznati francuski ekonomista Aftalion u jednoj seriji članaka, koje je objavio u velikom francuskom listu ,,L Information”. ;

Njegova je misao sledeća:

Sadanja kriza je kriza hiperprodukcije: ona dolazi od prekomernog povećanja proizvodnje kako u industriskim tako ı u agrarnim zemljama. Doduše, čovečija potreba naročito za izvesna dobra, je neiscrpiva, ali u svakom slučaju broj proizvoda u poređenju sa dosadanjim intenzitetom tražnje je ogromno porastao. Posledica je pad cena i padanje kupovne snage. KHriza se sastoji u padu cena i umanjenju profita producenata. Pošto je jednom izbila, hiperprodukcija se veže sa subkonzumcijom. Ova poslednja ima više izvora. Prvo, smanjenje prihoda, — profita, dividende, nadnica; drugo, pomonikanje volje, da se kupuje. Proizvođači i potrošači moraju sa iim da računaju, da će cene dalje padati. Fabrikanti se zato odriču povećanja njihove produkcije, a konzumenti se uzdržavaju od kupovine. Tako subnkozumcija pogoršava krizu hiperprodukcije: kriza nosi na taj način klicu svoga pooštrenja.

Verovalo se, da se kriza može ukloniti. kreditnom politikom. Samo |e potrebno omogućiti bankama, da mogu fabrikantima dati velike i jeftine kredite da ovi mogu ponova pove ćati svoju proizvodnju. To se је pokazalo kao zabluda. U Sjedinjenim Državama su kamate bile već reducirane na nivo od 11/,%, što je delovalo i na nivo kamata u drugim zemljama.

Ali usprkos suviška novca kriza ne prestaje. To se moglo oče-

kivati. Producent ne kupuje da konzumira, nego да ponovo proda, i da realizira svoju dobit. Tako dugo, dok se on boji, da će cene dalje padati, za njega je nerentabilno i kod jeftinih kredita, povećati svoju proizvodnju. Kod krize nije dakle bitno pomanjkanje novca, nego padanje cena. Ako u jednu zemlju pritiče novac za vreme krize, to će imati samo fu posledicu, da će se umanjiti brzma novčanog opticaja. Za ovaj momenat je, svakako, tačno, da za Jabrikante postoji stvarna nemogućnost dobijanja novih kredita, jer je nastupila i kriza poverenja prema bankama. Kapitalisti povlače svoj novac iz banaka, i ove su u interesu svoje likvidnosti prisiljene da ograniče kredite industriji. Ako se kriza želi pobijati sa monetarnim sretstvima, onda je logično, kamatnu stopu povisiti a ne sniziti. Jer samo visoke kamate mogu bankama povratitit novac, i. Omogu-– Ćiti im, da sa svoje strane. ponovo daju kredite producentima.

Fabrikanti trebaju sigurnost prodaje. Zato se porudžbine za industriju moraju povećati. Ali pošto pojedina lica iz pesimizma ili pomanjkanja kupovne moći to ne mogu, zadaća je države i velikih javnih zavoda da povećaju svoje narudžbe. Ali su. ove, obzirom na njihov budžetski položaj, mesto toga obustavile i svoje dosadanje narudžbe za redovne popravke i proširenja, i fime još pooštrile krizu subkonzumcije. Tačno, budžetski viškovi su iščezli. Ali tada se mora uzeti dugoročni zajam. Sa javnim radovima može oživljenje konjunkture ·po-

·novo početi. Oni uposlavaju ponovo pojedina preduzeća. Radni-

ci dobijaju posa0, i povećava se kupovna moć. Isto tako, kako

ije nazadovanje proizvodnje. tu pojedinim industtijama, putem