Narodno blagostanje

5. јануар 1935. НАРОДНО

Ове најновије промене у организацији пољопривредне производње и тржишта показују све веће одступање од комунизма. Нови развитак води задружној привреди, која у себи сједињује добре стране државне планске привреде и приватног капитализма.

Naše poslednje tržište za rogatu stoku bilo je talijansko. Ali, od kako su јато шире ла snagu prohibitivne carine uz davanje preferencijala i родvoznih povlastica mađarskoj stoci, uslovi za naš izvoz neprestano se pogoršavaju. Sem toga, na naš izvoz nepovoljno utiče i konkurencija rumunske stoke, kao i pojava kompenzacionih sporazuma. Dok se pre godinu dve dana udeo strane stoke na glavnim ialijanskim tržištima kretao između 70 i 90%, on sada iznosi jedva 50%. Ovo pokazuje koliki je bio pad uvoza stoke: Na smanjenje našeg izvoza mnogo više je delovala preorijentacija talijanskog uvoza s jedne strane na Mađarsku, a s druge na zemlje sa kojima sklapa kompenzacione sporazume.

Sada je talijanska vlada odlučila da povede novu akciju: za povećanje brojnog stanja stoke. Prva mera ove move politike bila je savetovanje poljoprivrednika da zaseju veću površinu stočnom hranom. Pre kratkog vremena zabranjen je uvoz svinja, da bi se domaće tržište oslobodilo strane konkurencije, koja je uticala na smanjenje cena. Italija ima danas 3,3 mil. kom. svinja, što nije dovoljno za pokriće potreba. Da bi se oslobodila uvoza ona posle prohibicionih carina pristupa i zabranama. Time se i dalje gubi značaj italijanskog tržišta ла IZVOZ naše stoke.

Halija gubi značaj za naš izvoz stoke

У бр. 42 објавили смо чланчић о кретању општег нивоа дена и реалних цена, из кога се види јаки пад цена аграрних производа и постепени пораст цена текстилија, под утицајем промене понуде. Насупрот томе код других индустријских сировина на цене је утицала и тражња, на нлр. технички напредак који се састоји у машинизацији и елекрификацији.

То се сасвим јасно види код метала где је понуда јако еластична. Производња металне руде зависна је од слободне воље предузетника независно од сезонских промена. Промене у производњи су могуће и у кратким размацима. Услед тога што већина предузећа ради са великим капиталом, лако су могући картелисање и контрола цена. Те ту на страни производње постоји предуслов за миран развој цена, али је променљива тражња (у главном индустрије производних средстава) због ритма коњунктуре и већ наведених узрока (машинизације и т. д.) Али углавном показују цене метала подједнаки развој и мање промене него оне аграрних и текстилних производа.

Код метала важних за наоружање, као што су нпр. бакар и олово, имамо кулминацију у времену од 1790 до 1810 и после још једном пораст до половине 50-их година ХЛХ века, због напретка телеграфије. Од овог времена показује бакар тенденцију падања, јер су се појавила нова налазишта у С. А. Д. и Чилеу. Цене олова показују чврсту тенденцију. Са унапређењем техничке струје јаког напона после 1890 г. цене овом металу се поправљају, али правац се тиме не мења, јер се производња лако може прилагодити потрошњи. То се показује у грађевинској коњунктури после светског рата када су само цене порасле у малој мери. Међународни картел бакра од 1926—32 није имао „већег значаја у погледу образовања цена, а картел

Историја и прогноза пене

метала

БЛАГОСТАЊЕ Страна 23 олова није ни постојао. Цене калаја и цинка пак показују сталан пораст у прошлом столећу, И насупрот јединственом порасту цена у светском рату због изолације налазишта, цене цинку показују тенденцију падања од 1907 када је производња С. А. Д. премашила ону Немачке и Белгије.

Картел цинка могао је само да успори пад цена. Цене калају имају супротну тенденцију у овом столећу. Томе је узрок ограничена могућност производње, која је пренета на Малајска острва и Јаву, међународни картел који постоји непрекидно од 1931 г. и најзад потреба за белим лимом у индустрији конзерви, аутомобила и авиона. У скорој будућности очекује се код метала падање цена услед могућности снижења производних трошкова као последица нових хемијских и механичких изума. Картели, пак, могу успорити, али не и обуставити падање цена.

Код атепкапзке krize kreditna politika franka igrala je odlučujuću tulogu, i zato пеш kritičari traže da se kriza reši monetarnim sretstvima. Sam Ruzvelt je istog mišljenja, što je dokazao svojom monetarnom politikom. Iz neuspeha dosadašnje politike izvukao se samo taj zaključak, da se počete mere produže u još jačoj meti. Pored čisto valutarnih mera predložene su kreditno političke, čija je središna tačka podržavljenje banaka. Čim duže traje kriza, tim su oštriji napadi na banke, koje su.fobož krive za stagnaciju jer navodno nisu voljne da daju u dovoljnoj meri kredite.

Krediti ne mogu pokrenuti konjunkturu

|

Interesantan odgovor dao je sad Vekfid, pretsednik Udruženja gradskih banaka učlanjenih u sistemu Federal reservnih banaka. On je u tu svrhu ispitao banke kod kojih je 1J35 uloga i našao je da su ove banke podelile kredite za 3,9 milijardi dol., — bez prolongacija, kredita zadrugama. Međutim od otvorenih kredita u iznosu od 6,2 milijardi dol. upotrebljeno je samo 1,9 milijardi. Ako se ovaj odnos prenese na celu zemlju, onda se može sa približnom tačnošću tvrditi, da ima oko 8—10 milijardi dol. otvorenih kredita. koji se ne upotrebljavaju. Pošto je Vekfild na taj način pokazao da su banke gotove da dadu kredite, i to uz jeftinije kamate no. dosada, čini on sad jedan korak dalje i tvrdi, da je netačna teza njegovih profivnika: da bankarski poslovi stvaraju “poslove i da su oni preduslov za proizvodnju. On nasuprot tome ističe tezu: da bankarski krediti nisu uzrok konjunkture, jer je kreditna delatnost uvek iza proizvodnje. On to dokazuje sa obimnim statističkim primerima Dok je pre amerikanske depresije 1920—21 indeks proizvodnje dostizao najvišu tačku u januaru i februaru 1920 g., krediti banaka rasli su još do oktobra te о. Indeks proizvodnje bio je na najnižoj tačci u aprihu 1921 g., a bankarski krediti dostigli su najnižu tačku samo 15 meseci kasnije u julu 1922, kada je proizvodnja već bila porasla za 3306. Sasvim slični razvitak je i u sadašnjoj krizi u Kanadi. Poslovi su bili na najnižoj tačci 1933, a bankarski krediti tek u julu 1934 kada su već poslovi porasli za 25%. Slično je stanje u Engleskoj gde je indeks Ekonomista dostigao najnižu tačku u oktobru 1931, a kredit londonskih banaka u januaru 1934.

Iz ovih podataka zaključuje Vekfild sasvim tačno, da su krediti samo sredstvo za finansiranje poslova, uslovljeno од postojećih poslova Које treba finansinmati. To znači da se kreditnim merama ne mogu stvoriti poslovi, pa prema tome ni konjunktura. Oporavak od krize zavisi od sasvim drugih sila, koje svakako dolaze do izražaja kod povoljnog stanja kreditnog tržišta. Ako je jednom konjunktura u DOletu onda, joj bankarski krediti mogu lako dati potporu,

fa BI E 8