Narodno blagostanje

25. мај 1935. НАРОДНО наднице, чије постизање он види у проналажењу метода, који имају за циљ истраживање ефекта рада. Према ефекту рада била би установљена и надница. На овом пољу чине се покушаји у Витковицу и то одређивањем телесних и душевних особина радника, према којима се он одређује за одговарајући посао, а затим се установљује трајање посла. Из ова два фактора израчунава се вредност рада. Федерер у току својих излагања прави разлику између вредности рада и цене рада, пошто последња подлеже разним утицајима. Сваки рад има своју индивидуалну вредност, јер потребне особине за рад појављују се само код извесних лица. Према томе ова околност је главни фактор код одређивања вредности рада.

Наведени пример о утврђивању вредности рада федерера полази са чисто техничкога гледишта. Као што индустријалац установљује вредност машина, која се изражава у капацитету производње, тако он покушава да установи и вредност рада.

Досадашњи предлози на социално-етичкој основи та-

кође су покушавали одређивање праведне наднице односно.

вредности рада; док се теорија националне економије од којих не чине изузетак ни социалистичке ограничавала на испитивању узрока и постављања граница, између којих треба да се креће висина надница. Ови они, који су поставили формуле и препоручили начине решења правичне наднице били су свесни тога, да она зависи од вредности произведених добара и од животних потреба радника у одређеном времену. На овој основи су Родбертус и Тинен поставили своје формуле за решење питања правичне наднице. Али су и други економисти својим истраживањима дошли до резултата, да трошкови живота играју одлучујућу улогу у

образовању надница. Са друге стране је Брентано указао,

на то, да наднице зависе од висине прихода потрошача, т. (. да висина ових претставља сразмерно горњу границу надница. Висина наднице уско је везана са појавама, кој су чисто економске природе и коначно се одређује према економској моћи.

Решење праведне наднице на основу чисте радне технике није могуће, ако се не води рачуна о околностима, које чине границу образовања надница.

Сличан покушај смо доживели и на пољу производње у виду рационализације, а живи смо сведоци, да прецењивање технике може да има врло неповољних последица, ако се не води рачуна о границама, које поставља досадашње искуство на пољу економског и друштвеног живота.

Kao zemlia sa malo prirodnih bogatstava potrebnih za razvijanje industrije, Italija |e morala da uvozi sve najvažnije sirovine, a naročito ugalj, ZVOZdenu rudu, vunu i pamuk, pa je odavna imala pasivni trgovinski bilans. Do svetske krize deficit trgovinskog bilansa bio je uglavnom uvek kompenziran prihodima od turizma, pošiljkama iselienika, prihodima od brodarstva i drugim pozicijama пема уог izvoza. Međutim, krajem 1927 izvršena je stabilizacija lire na suviše visokom paritetu, pa je time bio ometan izvoz. Nešto docnije javila se i ekonomska kriza, pa je u Vezi s tim poremećen i platni bilans, jer su sve njegove aktivne pozicije jako smanjene. Naročito ije teško stanje bilo u 1934 god., pošto je izvoz opadao, a uvoz se morao povećati, jer je trebalo popuniti iscrpliene zalihe sirovina. Tako se je u toj godini javio odliv zlata od 1,5 milijardi lira.

S obzirom na to pristupilo se već u maju 1934 ograničavanju deviznog prometa, a u decembru iste godine devizni

Italija usavršava рјапзко uređenje spoljne trgovine

БЛАГОСТАЊЕ Страна 345 propisi jako su pooštreni: devizne zalihe зи етанштапе, а паređena je i obavezna prijava svih novo nastalih potraživanja prema inostranstvu. Istovremeno je izvođena deilacija. Međutim, sve te mere nisu bile u stanju da uklone deficit platnog bilansa. Zbog toga je 16 februara o. g. liberalna trgovinska politika sasvim napuštena i zamenjena novom politikom kontingentiranja. Pristupilo se potpunoj kontroli uvoza putem uvoznih dozvola, koje su imale dvostruki cil|. S jedne strane trebalo |e ograničiti uvoz na neophodno potrebnu meru, a S druge strane išlo se je za tim da se uvoz iz pojedinih zemalja prilagodi talijanskom izvozu u isfe.

Do 31 marta postojao |e prelazni režim sa uvoznim konftingentima. Sa malim izmenama taj je režim produžen za dalja 3 meseca, do kraja juna o. g., ali se ne odnosi na zemije s kojima Italija ima ugovore o kliringu, među koje dolazi i Jugoslavija. Postoje i neki drugi izuzeci od jednostavne politike kontingentiranja. Tako nije kontingentiran ni uvoz uglja, već je prepušten uvozni monopol državnim železnićama, s tim da se one staraju i o snabdevanju industrije ugljem. Italija je pokušala da uvoz sirovina upotrebi kao trgovinsko-političko sredstvo za dobijanje povlastica kojima bi se koristili izvoznici talijanske robe, ali ioj to nije pošlo za rukom. Forsira se izgradnja industrije surogata, pri čemu je težište na hemijskoj i metalurgijsko-mehaničkoj industriji, ne samo zbog ekonomskih, već i zbog vojničkih razloga. Ipak, uvoz sirovina nije se mogao u znatnijoj meri ograničiti. Šta više, zbog velike potrebe za povećanjem izvoza, Italija mora da čini ustupke i u pogledu uvoza polulabrikata, koji joj nisu neophodno potrebni. Sada se ide za tim da se zaključe ugovori o kliringu s onim evropskim zemljama prema kojima je Italija pasivna, a Dpomaže se i privatni kompenzacioni promet.

Prelaz na novi režim spoljne trgovine izazvao je i potrebu za stvaranjem novog aparata, kojem bi se poverilo izvođenje predviđenih mera. Stvara se nova organizacija spoljne irgovine dirigovana i kontrolisana od strane same države. Pre svega, centralizovan je uvoz uglja kod državnih železnica. Postoji skoro potpuni monopol i za uvoz sirovog kaučuka, a vrši ga grupa Pireli. Slična je situacija i sa uvozom une, kojim upravlja jedan odbor izabran od strane tri najveća prerađivača vune u zemlji. I za vršenje uvoza drugih sirovina obrazuju se organizacije, u kojima imaju glavnu reč koncerni ili savezi preduzimača. Država samo nadzire. Međutim, mere koje su do sada preduzete pokazale su se u izvesnom pogledu nedovoljne, jer su kontrola i izvođenje tih mera bili podeljeni na nekoliko različitih nadleštava, tako da nije bilo potrebne koordinacije. Zbog toga je sada odlučeno, da se ovaj sistem ujedini i stavi pod kontrolu jedne državne komisije. Dekretom od 17 o. m. ona je već obrazovana pod nazivom „državna komisija za devizni promet s inostranstvom”, a za njenog pretsednika postavljen je poznati ekonomista profesor fFeliče Gvarneri. On ima zadatak da nadzire trgovinski i platni promet s inostranstvom i da reguliše dodeljivanje deviza. U tom cilju mora mu se unapred prijaviti svaki posao s inostranstvom, a Zavod Spoljne trgovine mora ga svakog dana obaveštavati o stanju deviza. Italija je na taj način dobila neku vrstu deviznog diktatora, koji ne zavisi od vlade, već je родvrgnut direktno g. Musoliniju.

Postavljenje deviznog komesara ima za cilj da učvrsti, uprosti i ubrza dejstvo novog režima spoljne trgovine. Obrazovanjem nove komisije treba da se postigne i izvesno olakšanje, jer vlada ne želi da se suviše strogim sprovođenjem deviznih propisa i konfiingenfiranjem uvoza nanosi šteta izvozničkom poslu. A. s druge strane mora se više voditi računa o snabdevanju falijanske privrede potrebnim sirovinama, jer зе već oseća izvesna nestašica i porast cena.