Narodno blagostanje

Страна 536 2 НАРОДНО цу Александрове улице, тако да би морало да употреби две линије да дође циљу. Данашње трамвајске цене бациле су са трамваја на тротоар и у блато целокупни раднички свет. Имућнији, који се користе овим скупљим трамвајским картама, не могу да иду пешке; они се њима користе у сваком случају. Стога смањењем цене тих карата тешко да се може повећати број путника. Понављамо: ако човек има иоле прихода за скроман живот, на велика отстојања ће сести у трамвај. А циљ нове реформе имао би бити тај да се поново повуче са калдрме, тротоара и блата огромни број београдског становништва које више не може да се користи трамвајем. Радник не сме данас да изда више од 2.— динара за трамвај, када има надницу од 12—20 динара. Међутим, нема радника који станује близу места где ради. Напротив, већина има да превали сат хода пешке да дође до свога стана. Наравно, један део рђаво плаћених ишао би и даље пешке, али велики део би се поново вратио трамвајима. А тиме би се само повећали приходи, што је случај и код железница. Само је бирократски менталитет могао да страхује за приходе при обарању карте на динар и мање.

Исто тако не бисмо могли да се сложимо ни са месечном картом на доносиоца. Та ће карта имати само то дејство што ће се, у највећем броју случајева, возити са попустом они који би се возили и без попуста. Породице које станују мало даље, узеће карту и сви ће чланови породице моћи редом њоме да се користе. Тиме не поричемо да је уотште било потребно снижење карата на целој линији.и за оне чије стање није тако бедно колико радничко. Топчидерско брдо чије далеко, па ипак сваки одлазак у град = повратак по лицу стаје 4—6 динара; то је већ огромна сума, — а шта би било тек кад би више њих моpano да иде у варош као што је то често случајг

Место месечне карте на доносиоца требало је увести " карте са минималним бројем вожњи, без хронолошких момената, на име, али са још много знатнијим попустом. Дубоко смо уверени да би оваква реформа донела повећање прихода београдским трамвајима, да је г. претседник могао да уклони бирократски менталитет из београдске општине и да ју је колико толико комерцијализовао. Početkom 1931 сод. Када је naša poljoprivreda bila već u krizi, danski seljak uživao je još sretne dane. »Frankfurter Zeitung« piše u broju od 19 januara 1931 god. o Danskoi pod naslovom »Sretni seljaci«, a i naša štampa tog vremena i posle toga bila je puna opisa stanja u Danskoj i preporuka da bi i kod nas mogla prestati kriza, ako bi se samo ugledali na danski primer i ako bi radili kako tamo rade, preorijentišući se ka stočarstvu. Naravno, pri tome se nije vodilo računa o ekonomskoj strukturi, geograiskom položaju, agrarno-pravnim i posedovnim odnosima, koji su tamo bili sasvim drukčiji i koji su omogućili neobičan razvoj poljoprivrede, zaista bez premca u novijoj ekonomskoj istoriji sveta,

Ali u toku 1932 go. dolazi i u Danskoj do neobično teške poljoprivredne krize, čiji je glavni uzrok promena trgovinske politike Engleske, koja je uvela zaštitne carine i time znatno pogodila izvoz svinja, jaja i butera. Dominioni su naime imali preferencijalne carine, te su pomoću njih i nižih proizvodnih troškova fušili cene, iako nisu mogli da liferuju onaj kvalitet, koji ie davala Danska. | izvoz u Nemačku je opao zbog ograničenja uvoza stoke. Kriza poljoprivrede imala je, kao što je to tipično, za posledicu zaoštrenje kreditnih odnosa. Polioprivrednici nisu mogli da plaćaju dugove, što su ih napravili za

Valutni štrajk danskih seljaka БЛАГОСТАЊЕ _Бр, 34

vreme prosperiteta, Vlada je taznim merama težila da ublaži krizu. Od svih su najvažnije otkup svinja i goveda, pomoću uvedene specialne dažbine, stabilizacija cena žita, uvođenje uvozne carine, oporezivanje veštačke masti, državni doprinos bankama kao profivusluga obaveznom sniženju kamata itd. Naicelishodnijom merom za olakšanje svoga stanja smatrali su poljoprivrednici depresijaciju krune, koja |e sprovedena najpre u vezi sa depresijacijom engleske funte, posle toga opet u јаnuaru 1933 g. za daljih 10%, a zatim ı dalie, postepeno ı u manjoj meri. Depresijacija krune prema zlatnom paritetu izvršena je u julu o. g. 51% prema 39% u Engleskoj.

Mere danske vlade protiv krize imale su delimično uspeha. Danska statistika donosi ukamaćenje kapitala investiranog u poljoprivredi. Ono je bilo u 1924 g. 9,1.%, 1929 g. 6,2%, 1932 g. 0,5%, 1934 g. opet 5,5%, a u prvom polugodištu o. g. porasli su prihodi poljoprivrednika za 15%. Tome je uzrok, što se Danska u velikoj meri mogla koristiti povećanjem cenn poljoprivrednih proizvoda u Ergleskoi i Nemačkoj. Eliot, engleski ministar poljoprivrede, nije imao ništa protiv prilično Vvelikih danskih uvoznih kontingenata, a i Nemačka se pokazala voljnom da preuzme srazmerno dosta velike količine danske robe. Prilike su postale povoljnije i zbog toga što se proizvodnja umela prilagoditi promenjenim mogućnostima plasmana. Pa i pored svega toga došlo je 29 jula o. g. pred kraljevski dvorac u Kopenhagen 40 hiljada seljaka, — članova radikalne seljačke organizacije L. S. (Landbrugernes Sammensluting), izrazujući svoje nezadovoljstvo sa privrednim prilikama u zemlji. Dr. Kaltbrunner, tumačeći u „Der oesterreichische Volkswirt” od 10 avgusta o. 5. uzroke је зеђјаске demonstracije, ističe jednostranost proizvodnje u danskoj poljoprivredi Која bazira na oplemenjivanju poljoprivrednih sirovina, zatim smanjenje mogućnosti prodaje na engleskom i nemačkom tržištu, i najzad prekomerno zaduženje poljoprivrednog imetka. Nesumnjivo da su sve ove Teškoće postojale i da još danas čine teškoće privrednoj politici u Danskoj. Ali statistički podaci, koje smo izneli, a i drugi podaci o izvozu poljoprivrednih proizvoda i indeksi cena pokazuju da 1934 g. i prvo polugodište 1935 g. ne spadaju baš u najteže periode. Najviše pogađaju seljake previsoke cene industrijskih proizvoda. One su nastaie zbog vladine izrazito protekcionističke politike. Vlada је роlazila od toga da se poljoprivreda, od koje živi samo trećina stanovništva, ne može širiti, jer za to nema prirodnih uslova. Najprirodnije se učinilo vladi u toj situaciji unapređivanje industrije. Indeks industrijske proizvodnje porastao je sa 91 u 1932 na 105 u 1933 i 112 u 1934 g. Danska to nije postigla carinama, nego kontingentiranjem i zabranama uvoza. Ovaj po-

· sao bio je u rukama valutnog kontora. Njegove uvozne dozvole

bile su predmet trgovine i sasvim je prirodno da je usled toga uvoz poskupio. Nezadovoljstvo seljaka upereno |e pre svega protiv vladine devizne politike. Za izvoz seljak dobije, istina, više kruna, ali šta mu to vredi, kada se uvoz veštački poskupljava. Pošto praktično nije lako sprovesti povećanje cena poljoprivrednih proizvoda i tako zatvarati makaze cena bez dalje depresijacije, danski seljaci traže da se depresijacijom povećane cene poljoprivrednih proizvoda dovedu u sklad sa cenama industrijskih proizvoda. Da bi se to postiglo, potrebna je revizija sistema uvoznih dozvola.

Svoje želje seljaci podnose kralju i vladi, ubeđeni da će im se izići u susret. Ali u masi čuju se i pretnje: ako vlada ne udovolji seljačkim zahtevima, treba početi valutni štrajk. Danski seljak je glavni nabavljač deviza u zemlji; prema tome od njegove volje zavisi i sudbina valute. Parola o valutnom štrajku ima svoju analogiju u propagiranju štrajka proizvodnje pre dve godine, Ali kako ni tada nije bila nužna upotreba zadnjeg aduta, izgleda da ni ovaj put neće doći do seljačkog štrajka. Njegovo bi sprovođenje, uostalom, u praksi naišlo na пеobične teškoće.

SC