Narodno blagostanje

13. мај 1939

Oni sad prodaju zlato koje čuvaju godinama i Kkupuju dolare.

Ogromna tražnja za dolarskom devizom u Londonu potiče jednim delom od imalaca funti sterlinga od kojih jedan deo su ulozi i depoziti koji se sad povlače od banaka, a drugi dolazi od prodanoga zlata za funte sterlinga. 1930—1992 godine, silni tovari amerikanskog zlatnog novca prenošeni Su u Evropu za potrebe evropskih tezauratera. Sad kad ie ratna psihoza dostigla vrhunac za koju se godinama držalo to zlato, prodaje se ono iz razloga koji smo naveli u pomenutom članku: straha od rekvizicije od strane sopstvenih vlada u slučaju rata. A ne mogući tezaurirati zlato u Americi, imaoci kupuju dolarske devize, odnosno otvaraju račune u dolarima kod severo-amerikanskih banaka.

Prema ovome stanju stvari mogao bi se napraviti zakliučak, da se celokupno zlato treba da skoncentriše u Londonu, pošto se ono ргодаје za funte sterlinga. Kao što čitaoci znaju, to nije slučai; najveći deo tog zlata ide u Severnu Ameriku. Ali ne da se tezaurira, već radi oduženja duga. Banke koje prodaju čekove na Niujork — londonske i amerikanske u Engleskoj — moraju da šalju pokriće za te svoje povuke. One to mogu raditi na dva načina: kupujući takođe dolarske čekove ili šaljući zlato. Pošto |e veća tražnja čekova nego ponuda, to kupuju zlato i šalju ga u Ameriku na oduženje svojih dugova. Prema tome zlato ide u Ameriku u svom svojstvu sredstva plaćanja. Bežeći kapital iz Evrope stvara dugove evropskih banaka u Americi i ti se dugovi isplaćuju zlatom.

U vezi s tim odlivom zlata pojavilo se i Ditanje o tome, koliko može da izdrži engleski Egalizacioni fond, pošto dnevno izdaje zlato. Neobavešteni su napravili vrlo pesimističke zaključke na osnovu statistike odliva zlata iz Evrope u Ameriku. U stvari nesrazmerno je manja suma koju je konačno dao Egalizacioni fond iz svojih sredstava od sume ргеnešenog kapitala iz Londona u Ameriku. Postoji i priliv zlata u Englesku. Za čiji je račun preneseno zlato u Ameriku i koliko iznosi gubitak Egalizacio-

nog fonda ilustruje sledeća kalkulacija Који smo našli u »Economist«-u. Kretanje zlata preko granice Engleske Uvoz iz: Izvoz u: Delgija за 54. 158,4 Svajcarska 3,5, Kanada 4,7 Holandija, 1,7 Švajcarska 2 O | 6,0 Ostalih zemalja 19 stalih zemalja 6,7 Svega 166,5 Svega 49,7

Izlazi da je više izvezeno 116,8 miliona funti sterlinga. Ali nije tai ceo izvoz došao iz Egalizacionog fonda. Mnogo ie zlata prodano od strane privatnika i kuplieno neposredno od arbitražera za izVOZ. Zatim je bilo prenošenja zlata iz Londona u Njiujork za račun novčaničnih banaka sa evropskog kontinenta, zlata koje, dakle, nije ni bilo englesko. Te dve pozicije zajedno čine od prilike 70 miliona funti, tako da izlazi da je od nove godine čisti iznos koji je izišao iz Fonda i upućen u Ameriku 47 miliona funti sterlinga. Ali ni to nije sve. 4,7 miliona funti sterlinga preneo je izgleda sam Fond u Kanadu, sigurnosti radi. S druge strane iz Južne Afrike nije

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Страна 293

ništa došlo od novoproizvedenoga zlata, ono leži u Africi za račun Egalizacionog fonda i iznosi otprilike 95 miliona funti sterlinga. Na osnovu ovoga izlazi da ie Fond dao svega 20 miliona od početka godine.

Od zlata koje struji od Londona do Amerike ima odista i takvog koje pretstavlja prenošenje radi tezauriranja. To je zlato novčaničnih banaka, pošto one jedine imaju pravo u Americi da tezauriraju zlato. Iz gornjeg računa se vidi da vrednost tog zlata za račun evropskih novčaničnih banaka iznosi manje od 50 mil. funti sterlinga.

U poslednje vreme, međutim, dogodila se jedna promena u bekstvu kapitala usled straha od rata. Do skora je u Londonu zlatan novac bio skuplji od zlata u polugama. To je prirodno, jer se radije tezaurira zvečeći novac, koji se može lako i da troši, no što je slučaj s polugama, čak i kad su sitne. U poslednje vreme, međutim, izjednačila se cena platnog novca sa cenom zlata u polugama. To je sasvim logična posledica onoga što smo gore kazali: svet ne tezaurira više zlato, već naprotiv prodaje ga, a to je najvećim delom zlatan novac. Druga interesantna pojava leži u tome, da se u poslednje vreme pojavila ažija na dolarske novčanice prema dolarskom čeku, dok je normalno obrnut slučaj: novčanica je uvek jevtinija od čeka. Ta premija na dolarsku novčanicu ide do 1,5%. Tu pojavu objašnjavaju engleski finansijski listovi silnom tražniom dolarskih novčanica za potrebe tezauriranja. Toga ie bilo pomalo cele godine u Londonu, ali su se više tražile sitne novčanice od strane ekonomski slabih, koji nisu mogli da otvore čekovni račun u dolarima u Americi. Sad se pak traže sve krupnije novčanice, i to od ljudi, koji bi mogli da otvore račune u Americi. Svet počinie da beži sad u dolare, i to u novčanice, mesto u Ameriku na račun ili u hartije od vrednosti. Nakratko, svet beži iz zlata u novčanice. To je najnovija apsurdnost beskrajno zaplašene Evrope.

Inače, pojava se može lako da objasni: mi smo nekoliko puta napominiali da je Amerika, pored sveg svog prosperiteta i naročito velike obilnosti zlata, vrlo opasan čuvar kapitala. Amerika je zemlja iznenađenja, naročito pod Ruzveltom. Ruzvelt |e prvi i pokrenuo pitanje o ganjanju stranog bežećeg Kkapitala i tražio saradnju drugih država na tome poslu. Druge države nisu pristale, kao što to znaju i naši čitaoci, — a i Ruzvelt se smirio; ali ko zna šta sve on može preduzeti protiv pobeglog kapitala, koji se nalazi kod amerikanskih banaka — u slučaju rata može da ga pokupi radi naplate potraživanja od liferacija Evropi.

Poslednji brojevi finansijskih listova iz Londona javljaju o sve većim tovarima dolarskih novčanica u pravcu Evrope. Tako sad brodovi mogu da zarade dvostruko: vukući zlato u Ameriku i dolarske novčanice u Evropu.

Ni to nije ništa novo. Kao što je od 1931 сод. Evropa dovukla gotovo sav amerikanski zlatni novac radi tezauriranja zbog svetske privredne depresije i opasnosti sloma privrednog sistema i sada Sa vraća, tako isto je posle Svetskog rata povlačila dolarske novčanice iz Amerike radi tezauriranja. Takvih novčanica bilo |e samo u Poliskoi oko 100 mil. dolara. Sve su se one postepeno vratile u Ameriku posle sukcesivnih stabilizacija evropskih valuta.

I tako se i u ovoj oblasti istorija ponavlja, ali na čistu štetu za evropsku privredu.