Narodno blagostanje

9. септембар 1939.

bilo u vezi sa Svetskim ratom, sve je bilo rđavo. Tek je u poslednje vreme počela nauka o narodnoj privredi da ispituje Svetski rat sa više objektivnosti. U Ne-

mačkoj je stvorena nova nauka o privredi u ratu. Ali se-

ne može reći da je i ona u svojim početcima izvukla odgovarajuće koristi iz iskustva u Svetskom ratu. Na-

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Страна 565

uka o privredi u ratu nije dovoljno produkciona, мес više organizatorska. Ona se najviše bavila pitanjem o organizaciji narodne privrede u ratu i u što većoj meri za potrebe rata. Na drugi se način došlo do saznanja, da privreda u ratu mora imati sasvim drugi značaj no što je to bilo u ranijim ratovima.

Hi ISKORIŠĆENO ISKUSTVO IZ SVETSKE PRIVREDNE DEP RESIJE

To je bila teorija o aktivnoj konjunkturnoj politici i iskustvo sa njenom primenom.U tome su prethodile Sev. Amerika i Nemačka. Pred ogromnim brojem od skoro šest i po miliona nezaposlenih radnika Nemačka ie 1033 god. počela državnom inicijativom da stvara rad nezaposlenima. U početku je to postizavano neobično obilnom izgradnjom drumova (autostrade). Tek ie na drugom mestu došlo naoružanje. i druge zemlje pošle su istim putem za vreme svetske privredne depresije. Dižava je iznalazila nove oblasti ekonomske delatnosti radi zaposlenja nezaposlene radne snage. Te mere uspevale su u svima zemljama u većem ili manjem obimu. Tako je postepeno stvoren u Nemačkoj prosperitet, koji nadmaša ne samo sve što se moglo očekivati nego već i sve ranije poznate polete u svetlu. Dobila se tzv. unutrašnja konjunktura; konjunktura koja se razvijala ne samo nezavisno od spoljne tirgovine (koja je dotle smatrana za glavni uslov konjunk-

ture), već uz istovremeno opadanje iste. Nemačka je poslednjih meseca došla u jedan stadijum ekonomskog poleta, koji je uopšte bio nepoznat u svetskoj privrednoj teoriji, do tako zvane pune zaposlenosti, do poleta koji je premašao sposobnost zemlje da ga alimentira radnom snagom i sirovinama. Na istome je putu i Engleska poslednjih meseca. Kad je pre tri meseca u Engleskoj javnosti vođena polemika o opasnosti inflacije usled ogromnih državnih izdataka na naoružanje, pro. Kinz je ustao protiv toga plašljivog gledišta tvrdeći, da će progresivna konjunktura, koja će ukratko apsorbovati i ostatak radne snage, održati dalje jevtinu kamatnu stopu na tržištu. On je pledirao izrično za unutrašnju konjunkturu.

Dok je Nemačka, dakle, počela da stvara državnom intervencijom prosperitet u oblasti koja nema veze sa naoružanjem ni ratom, dotle ga je Engleska podigla isključivo putem naoružanja.

IV U MESTO NOVCA PROIZVODNJA

Novac, dakle, nije potreban za zadovoljenje ratnih potreba. Novac, naravno, u smislu u kome ga je razumela merkantilna teorija — u obliku zlata. Ali se ne može reći, da je pitanje snabdevanja rata bilo bez ostatka rešeno bez novca. Ostalo je još pitanje sirovina, kojih nema nijedna zemlja dovolino ili nikako. Japan se tu pomogao na način koji je u stvari u saglasnosti sa teorijom što jačeg razvića privrede za vreme rata. Japan je odvojio industriska preduzeća, koja imaju da rade isključivo za izvoz. A za protivvrednost izvoza dobijao je sirovine potrebne i za rat i za preradu za 17707. То је ц tolikoj meri uspelo Japanu, da je od pre kratkog vremena Ruzvelt otkazao trgovinski ugovor s njim, pošto je video da je to jedini način da mu se onemogući uspešno snabdevanje u ratu protiv Kine. Dok je u ranijim ratovima spoljna trgovina ratujućih strana svođena na nulu, — uvoz usled nedovoljnih sretstava za kupovanja na strani, a izvoz zbog toga da bi se sačuvala sva dobra za unutrašnju potrebu — dotle Japan forsira izvoz onako kako se to radi u mirno doba.

Nemačka, s obzirom na svoj geografski položaj, nije mogla da računa sa mogućnostima koje su stajale Japanu na raspoloženju za spoljnu trgovinu. Ona je pre imala računati sa mogućnošću blokade. Zbog toga je pokušala na drugi način da reši pitanje snabdevanja sirovinama bez novca. Tome je imao da služi četvorogodišnji plan čiji se glavni zadatak sastoji u tome, da se stvore surogati sirovina na domu. U tome je Nemačka

potpuno uspela u kvalitativnom pogledu: ona proizvodi Dunu umesto da uvozi kaučuk; proizvodi benzin iz uglja, tekstilno vlakno iz drva i na mesto bakra i drugih teških metala služi se lakim metalima. U nekim od ovih artikala Nemačka je uoči rata proizvodila trećinu celokupne svoje potrebe (benzin, tekstilno vlakno). Time je proširen sistem ratovanja bez novca.

Dok je uoči Svetskog rata najveći stručnjak za ta pitanja, profesor i direktor banke dr. Riser, u svojoj čuvenoj knjizi »Finansiska mobilizacija u ratu«, objavljenoj 1913 god., smatrao da je još uvek finansiska mobilizacija glavna stvar za slučaj rata; dotle se u studi|ima poslednjih deset godina o privredi i ratu i nepominje više novac. Težište je bačeno na proizvodnju. Dok je ranije civilno. stanovništvo leventalo i gladovalo, u modernom ratu sve sposobno za rad uvedeno je u spiskove za ekonomski proces. Engleska je uvela tu skoro popis stanovništva, određujući svakome gde će da bude na radu za vreme rata. Nije više mobilizacija novca cilj ratne privrede, već mobilizacija radne snage i kapitala, kao dva faktora proizvodnje. Pod privrednom mobilizacijom za vreme rata razume se jedna planska, dirigovana privreda, koja određuje šta ko ima da proizvodi, koje se fabrike imaju da preorientišu na koje artikle, kome treba da se predaju proizvodi i ko će da ih deli. Privredna mobilizacija za slučaj rata obuhvata i civilno stanovništvo, o njemu se brine država isto tako kao i o vojsci, jer ona ima odgovornost za celu privredu.

V SVE TO ZAHVALJUJUĆI EKONOMISTIMA

Na prvi pogled bez ekonomista, ali u stvari zahvaljujući ekonomistima. Pre nego što je i jedna država pošla putem suzbijanja privredne depresije sretstvom dopunske ekonomske delatnosti državnom inicijativom, formulisana je bila u Političkoj ekonomiji teorija o konjunkturnoj politici, među kojima je najznačajnila ona engleskog prof. Kinza. Ceo severo-ameri-

kanski Nju-Dil, formiran od «акогуапог !газга то2воva, zasnovan je bio na Kinzovoj teoriji o konjunkturnoj politici. Nemački se ekonomisti u objašnjenju nemačkog prosperiteta pozivaju na prof. Kinza i tvrde da je njihova konjunkturna politika bila u potpunoj saglasnosti s tom teorijom.