Narodno blagostanje

Страна 544

нистративни. Целокупни расходи су износили 66,8 мил. дин. а приходи 67,9 мил. Скоро сви издаци су изнад Сузоровог просека. На хранарину је потрошено 17 мил. према 14,5 мил. дин. 1938 или по члану 146,18 према 134,15, болничко лечење 8,7 мил. (1938: 6,1 мил.) или 74,84 дин. (56,76), лекове 9,7 мил. (8,6 мил.) или 84,38 (79,87) дин. лекове 5,3 мил. (4,8 мил. или 45,97 (44,58) дин, и на администрацију 7,8 мил. (6,7 мил. дин.) или 67,56 (62,55).

Карактеристично је за овај Оузор да има велику суму ненаплаћених доприноса. Лане је она износила 43,2 мил. дин., за 0,8 мил. мање него 1938. Колико ће се од тога моћи наплатити, неизвесно је. Због тога и актива од преко 50 мил. дин. за последњих 16 година може се сматрати великим делом на папиру.

ИМ остале две гране имале су лане повољну годину. Број несрећа је био мањи за 411 и износио 3.995. Доприноси осурања за случај несреће износили су 15,9 мил. према 14,5 мил. Издаци на ренте су се нешто повећали због пораста броја рентника од 1,9 мил. 1938 на 2,1 мил. Осигурање у изнемоглости, старости и смрти, осим привремених помоћи још увек нема других издатака. Исплата рента се не врши, пошто осигураници још нису испунили законски рок за стицање права на њу. Приходи су износили 25,3 мил. дин. према 22,9 мил. дин. 1938. НОО А smo nekoliko puta gOVOrili o pitanju obrazovania i držanja rezervi hrane i ukazivali na tehničku i finansisku stranu problema, koje ne dozvoljavaju rešavanje na brzinu, već u jednom dužam periodu. Kao primer za ovo može nam poslužiti Italiia koja je u stvaranju rezervi, iako raspolaže potrebnim magacinskim prostorima, naišla na teškoće finansiske prirode.

Rđavo iskustvo sa državnim rezervama robe u Italiji

U jeku privredne krize x— 1931 — poizvođači pšenice u jtaliji dobili su mogućnost da odmah posle žetve, kada imaju najveće potrebe za novcem, lombarduju svoju pšenicu kod državnih banaka na bazi 70% vrednosti robe. Godine 1936, kada su prema Italiji primenjene sankcije, pa је trebalo racionirati potrošnju u zemlji da bi se što manje UVOzilo, uveden je sistem obligatornog predavanja pšenice državnim ustanovama koje su potom, preko svojih organa, rasporađivale njenu upotrebu i nastojale da izvesan deo zadrže kao rezervu. Taj sistem poznat je pod imenom »amasi«. Od rata, on je proširen na čitav niz artikala — kukuruz, pirinač, kudelju, svilene čaure, vunu, uljano semenje i maslinov zejtin. Kod sviju ovih proizvoda deo proizvodnje koji prelazi vlastitu potrebu gazdinstva proizvođača, obavezno se predaje državi. Za pšenicu taj deo pretstavlja polovinu proizvodnje, za maslinovo ulje dve trećine, a ni kod jednog artikla ne silazi ispod polovine proizvodnje. Predavanje državi Vrši se na dva načina: faktički i simbolički. Prvi slučaj gde se roba predaje državi primenjen је na pšenicu, kukuruz i Dirinač. U drugom slučaju postupa se tako da su proizvođači obavezni da u određenom roku prijave određenim ustanovama višak proizvodnje koji prelazi u svojinu države, ali i dalje ostaje na čuvaniu kod proizvođača, odakle se direktno disponira za upotrebu. Simboličko lagerovanje primeniuje se u nedostatku magacinskog prostora. Finansiranje se vrši preko novčanih zavoda, koji dobijaju specijalne kredite od državnih banaka. Kad se roba prijavi, dobija se 70% određene cene, a ostatak na koncu kampanje.

Ovaj sistem nije ništa drugo no preuzimanje skladišnog posla od strane države. A to je učinjeno za to, jer se ovde ne radi o običnom lagerovanju ili lombardovanju robe, već O politici cena, racioniranja potrošnje i stvaranja i dr-

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Бр. 99

žania rezervi. Lagerovanie i lombard samo su instrumenti ove politike.

Na taj način stvorena je jedna velika i skupa organicija. Stalno uvlačenje novih artikala u sistem obligatorne predaje i lagerovanja zahtevalo je širenje administrativnog i stručnog aparata. Država je takvom brzinom dekretirala proširenje sistema, da se blagovremeno nije mogla stvoriti роtrebna organizacija. To je bio naročito slučaj sa тазпоу uljem, o čijem je obaveznom lagerovanju dekret objavljen uoči kampanje. Organizacija, stvorena na brzu ruku, bila je nesposobna da prihvati ulje i da izvrši regulisanie od proizvođača do prerađivača maslina odnosno prodavaca ulja, pa je to naročito pojačalo nezadovoljstvo prema državnoj politici lagerovanja. Troškovi lagerovanja za kampamju 1939/40 procenjuju se na 800—900 miliona lira. Za pokriće ovako velikih rashoda postoje dva načina: da se uzme nešto iz državnog budžeta, a nešto pokrije iz razlike u cenama. Prvi izvor, međutim, do sada nije mogao da dođe u obzir. Stoga je sav teret troškova lagerovanjia morao da bude svaljen na potrošače, a delimično i na proizvođače. Na tai način politika obligatornog lagerovanja, čiji je prvobitni cili bio da proizvođaču obezbedi stalnu i rentabilnu, a potrošaču pravaednu cenu prema njegovoj kupovnoj snazi, nije stvarno postigla ni једпо ni drugo. Ogromni froškovi koje s jedne strane nameće veliki i glomazni aparat, a s druge čuvanje rezervi, najvećim delom stavljeni su na široke proizvođačke i Dpotrošačke mase. Proizvođač u većini slučajeva dobija nižu cenu, a potrošač mora da plaća visoku cenu. Cene koje dobija proizvođač u mnogo slučajeva su nedovoline prema faktičkim troškovima proizvodnje i koštanja života, a one koje plaća potrošač uvek su visoke i izazivaju stalno Doskuplienje života. и тање реформе радничког осигурања постало је у задње време предмет врло живе дискусије у нашој штампи. Све привредне и радничке коморе и установе изнеле су свој став по том питању. Заједничко је свима да су незадовољни радом Сузоровим и траже његово ликвидирање. Разлози који се при том наводе нису код свих једнаки а и у предлозима о реорганизовању осигурања постоје знатне разлике. Ми ћемо се осврнути на став најважнијих радничких и послодавачких организација.

Све радничке коморе изузев сарајевску изјасниле су се за ликвидацију Сузора и стварање три нова носиоца радничког осигурања. Оне сматрају да би се на тај начин створила еластичнија и јевтинија организација од које би радници имали више користи. Однос тих нових Сузора замишља се тако да се за болесничко осигурање усвоји принцип реципроцитета, за нормално функционисање пензионог и осигурања за случај несреће да се створи допунска ризична заједница а у погледу права осигураника да се усвоји систем рекомпензације. Да би се одржала координација и омогућио брз рад потребно би било да се образује заједнички обрачунски уред који би пребијао међународна потраживања.

Послодавачке организације слажу се у две тачке: да прописи о радничком осигурању буду једнаки за целу државу и да треба Сузор што пре ликвидирати. Хрвати предлажу да буду два Сузора, један за Хрватску (Средишња благајна за социјално осигурање у Загребу) и други за остало подручје државе. Словенци и Срби предлажу да се формирају три Сузора: један за Србе, други за Хрвате и трећи за Словенце. Аргументи за то нису код свих једнаки. Хрвати кажу да њихови радници имају већу над-

Проблем реформе радничког осигурања