Naša stvarnost

10 | NAŠA STVARNOST

destiniran, čime se unapred obeležava razvijanje kao prividno, jer je već dato u biću gotovo; ili se pada u jedno ili drugo religiozno objašnjenje. Nema interesa za nas da se zadržavamo na razlikovanju ova dva moguća objašnjenja regulativne ideje. Obadva ne daju objašnjenje razvoja koji će odgovarati naučnom i empiriskom gledištu i stvarnosti. Konkretno govoreći i dajući regulativnoj ideji demokratije jednu stvarnu sadržinu, rekli bismo da ova shvatanja razvijanje zamišliaju kao razvijanje iz. slobode i jednakosti, gde bi pokretnu snagu pretstavliao opšti interes. Prema ovome će se izvršiti prelaz od liberalne ka: socialnoj i, dalje, i socialističkoi demokratiji. Mediutim kod ovog shvatanja ostaje neobjašnjivo kako se dolazi u opšte do toga da se vrši prelaz od jedne ka drugoj demokratiji i zašto ima kretanja. Možej se postaviti pitanje zašto se i ne izvrši i ne ispuni ono što će se izvršiti docnije, odmah u samom početku. Kretanje (pokret) se u smislu regulativne ideje može razumeti samo u raznovrsnosti interesa i pogleda u društvu i zbog njih, ali ne u načelnim suprotnostima. To znači da po svemu u društvu preovladjuje solidarizam i da su suprotnosti sporedne, upravo prolazne i prividnel —, suprotnosti i nisu drugo nego 1. stvari raznovrsnosti koje se medjusobno dopunjuju i služe Opštem interesu, celini, i, zasnovane su, ako ćemo preći na sOciOloški teren, na nacionalnoi solidarnosti i podeli rada.-Tu se ne. vidi kako su imnoguće socialne nejednakosti i, zato, kako se javlia potreba za socialnom demokratijom. Upravo, ako je solidarnost bitno, onda je demokratija uvek jedna ista: socialna, socialna podjednako i ranije i danas. Ali moglo bi se reći da je ranije, u liberalističkoi periodi, za društvenu harmoniju bilo. dovoljno načelo slobode i „formalne” jednakosti; i da danas. ona nije dovolina, već je potrebno uvodjenje socialne jednakosti, u interesu takodje društvene harmonije. Na žalost ne vidimo kako podela rada može) da stvori takve promene, odnosno da izazove pojavu nejednakosti kakvih nije bilo, a da se ne uzmu u Obzir neki drugi momenti nejednakosti, i uzroci sukoba u sklopu samoz individualističkog sistema. Uostalom, na osnovu takve sociologije se stavljaju izvesni zahtevi socialne politike, a i ti zahtevi pitanje je da li su se mogli ili se mogu lako i jednostavno izvesti. Tako, kada se podje od regulativne ideje demokratije ne ide se dalje od ideje društvenog jedinstva.

Na sasvim suprotan način evoluciju objašnjava marksizam. Pokretna snaga društva je po njemu spoljašnji faktor i, kaošto je poznato, način proizvodnje. Dok ie po idealizmu pokretna snaga unutrašnji faktor, po marksizmu to je spoljašnii. I, dokle ie po prvome, jer je po njemu pokretna snaga unutrašnjega priroda čoveka ili društva, od samog početka dato jedinstvo i solidarnost u društvu i meniaju se samo oblici, po ovome drugome sasvim su moguće suprotnosti i, tačnije reći, one su potrebne, jer se putem njih može izvršili smenjivanje jednog: