Naša stvarnost

JEDAN DAN NA SELU 25

— A zašto mu onda ti ne pomažeš”?

— Ne umijem. Teške su mi nekako vilice kao kamenje.

— Vilice su ti teške kao kamenje. A kad se nadiemo mi skupa, onda tvoje kamenje promelje kao mlin.

— Tamo mlin sam od sebe nekako promelje .

Kiša je već prestala. Nad njivama i livadama diže se siva izmaglica. Pokisli navilici rastu kao ukisla tijesta. Dan se približava kraju. U sobi postaje tamnije i tiše. Tak-tak odjekuje udar brdila i tai glas odnosi misli čovjeka u daleko djetinistvo, kad su tako zvonila brdila u tihoj i praznoi proliećnoi sobi, dok je bumbar zvrndao na svijetlom prozorskom oknu.

— Draga, idi loži vatru, da se sprema ljudima obrok. Da se jede, pa — kućama. Danas nema više kosidbe.

— Dobro, oče.

Draga odlazi u kujnu. Otuda zove majku. Kiša je prokapala na supret i zagasila ga. Šibica nema i treba ići u komšiluk po vatru. Draga to ne može. Selo je velika kučka koja na svakom koraku vreba mladu djevojku, a naročito nju koja riba podove i čita knjige, da je olaje. Plana se pokreće iz razboja. Pokušava, oslanjajući dlanove o koljena, da ustane. Kosti su je u pojasu stegle; presavijena i oslonjena o koljena poskoči kao ubijena kokoška dva-tri koraka preko sobe: Oj, oi, maiko moja! U zao čas se izatkalo. Metar postava košta šest dinara a ja ga moram danas raditi naimanie pet dana! Sve gore i gore... Deset godina nijesam tkala.

— Ali, zato ja treba za metar postava da dam naimanje dvanaest kila kukuruza, — odgovara Martin.

— 1 za dvanaest dimova — naviliak otave! — Plana otvara vrata. Zet je isprati vikom. — Ćuti, bogati, Plano! Na jednoi strani se mora štedjeti. Duvan se ne može otkati, postava može. Vas žene svakojako ne možemo napraviti kosačima i kmetovima... Mora se štedjeti. Štednja je sve!

Vojin je ostavio samoga Uka da piše, a on se okrenuo Mi· ljanu da ga zajedljivo pita: šta je to sve štednia? Objasni, gazda Miliane, objasni šta je to sve štednja!

| — Sve! Sve! Da nijesam štedio ne bih imao ništa kao ni mnogi oko mene, što su kao ti pitali: šta je štednja?

— Da nijesi davao pare na interes po 10%, vraga bi ti uštedio. Da nijesi imao šta štediti šta bi štedio!

— Bog je svakome dao na početku koliko ie potrebno. Pa su moji i ja radili i štedjeli, a besposličari držali ruke u gaćama i rasipali. Nema! Pa sad kriza! Nije kriza no raskalašnost i ljenčarenje. · |

— Nije kriza no kazna božjia, kako je rekao jedan debeli pop. Tebe, vidiš, bog nije kaznio. Dosluh!

— Tako ti boga, Miljane, ne razbiiai uzalud glavu. Ovo ti je sve sad postalo teško od pameti. Znaju oni više nego mi. Dobri seljak Martin napada mladiće, jer mu je Milian zet i jer se