Naša stvarnost

JEDAN DAN NA SELU 27

Lazar uzima od Raduna duvanjaru i već duboko zajedđenu novinu. Dok odrezuje pušaći papir, čita neiscjepani dio novine. Odjednom, ostavlja nedorezanu pušačicu. Spušta novinu na krilo i glača je. Uzima ie obema rukama za krajeve, napinje i čita. Novina u rukama drhti. Oči se široko otvaraju i zastaiu u Valjanju kroz ovlažene duplje. Usta se meko rastvore i razvuku u lice. Prekine sa čitanjem. — Vojine, umro ie Barbis!

Vojin brzo uzima novine. Čita, opusti ruke na krila.

— Tako. !I to baš sada.

Ućute. Četiri para očiju pogledaju jedne u druge.

Polutmina se zgusnu u sobi. Vjetar zašumi u granama VOĆnjaka. Sa grane se prospu grozdovi kiše i zadobuju meko o zemlji kao otrešene Šljive.

— Barbis... prošapće sam za sebe Janko.

Uk uzima novine iz mirne Vojinove ruke. Pripila se uz prozor i počinje da šapatom sriče slovo po slovo. Suve izmučene usne počnu šaputati kao suve mahune pasulja kada se dodiruju na vjetru. Po malom arnautskom licu razlije se osmijeh zadovolistva i tuge. |

Tišina. Kroz selo pjeva najmladji nadničar sela, osnovac Petar, koji se vraća sa posla na kanalu. Tamo od zore do mraka, za četiri dinara dnevno, plete gvozdenu žicu po razrivenom mest zemlje, plete splet žila za betonsku kožu kanala, za navodniavanje suvih naseljeničkih utrina u zemlii plodnih manastirskih i begovskih agaluka...

RADOVAN ZOGOVIĆ