Naša stvarnost

DVA ZNOJA... 39

velika balona sirupa, krenuo je stari Grujičić u pravcu Torlaka. Na grudima, u sašivenoi kesici, mati je nosila sedam hiljada dinara u banknotama i petnaest napoleona: gotovina koju ie Grujičić odmah posle Vidovdanskog atentata uspeo da podigne iz Banke Andrejević, gde je njegova firma imala tekući račun. Otac je po džepovima nosio trista dinara sitnine i svoje maustorsko. pismo izvučeno iz rama. Pešice, za kolima, išla su dva najmladia šegrta. Stari Grujičić nije zaboravio na plehanu firmu, računajući, sasvim tačno uostalom, da će u pozadini, negde u blizini štaba, moći da fabrikuje svoje osvežavajuće napitke. Perspektiva unosnog poslovanja u znaku leta i rata. Za sada, medjutim, firma ije služila za sedište na taliigama. U Mladenovcu, gde je u Drzini povlačenja, pored vojnih jedinica i komore, bilo skrhano još i pola Beograda, stari Grujičić ie odmah nanjušio da će uskomešana željeznička stanica, na kojoj se vrši pretovar trupa i izbeglica iz vozova normalnog u VOzove uskog koloseka, poslužiti kao odlično tržište za njegovu limunadu. Nekom rat, nekom brat. Po dolasku porodice, ioš iste večeri, firma je bila istaknuta. Otac i Stole otvorili su radnju u jednoi udžerici preko puta stanice, a gospodja Grujičić i Pajica napuštali su Mladenovac, u prepunom furgonu, na putu za dubliu pozadinu. ' |

U ovom presudnom trenutku, kada se porodica usled izuzetnih prilika cepala na dva dela, Pajica je više nego ikada do tada osetio svu važnost koju je Stole, u poredjenju s njim, imao u porodičnom životu. Odluka o Ovom iznenadnom putu i razdvajanju porodice donesena ie bez njegovog učešća. O njego vom odlaženju ili ostajanju nije bilo ni reči. Celo posle podne tog dana, prvo u dućanu, a zatim u staničnoi restoraciji, punoi dima i žagora, porodica le većala O tome da li će Stole ostati sa ocem ili krenuti sa majkom, dok je Pajicina sudbina već unapred bila zapečaćena.

U trenutku kada je voz, posle cimanja i treskanja tendera krenuo, Pajica ie staiao na nabacanim stvarima, gledajući kroz rešetku furgonskog prozorčeta Stoleta, koji se, sasvim mirno, u dugačkim pantalonama i sa žirade šeširom u ruci, očigledno zadovoljan i ponosan što ostaje, smeškao ispod stanične bogenlampe, dok se oko njega tiskala usplahirena i užurbana gomila vojnika i izbeglica. Nikada u njegovim očima Stole nije bio Veći...

Sa odlaženjiem voza u noć surevnjivost i zavist prema Stoletu, sve ono što je Pajica, duboko već zagrižen osećanjem SVOje manje vrednosti, potaino nosio u sebi, pretvaralo se sada prvi put u jedan malo daleki, neodredjeni, ali ipak dosta snažan osećaj divlienja za tog starijeg brata protiv koga se tako bezuspešno do sada borio... Za tog večitog starijeg brata koji je od ranog detinjstva uvek stajao izmediu njega i majke, izmedju njega i Oca; za tog: veštOg, bezbrižnog, snažnog Stole-