Naša stvarnost

49 NAŠA STVARNOST

Zidni sat pokazivao ie pet časova i deset minuta.

Bilo je potrebno brže bolie ukloniti negde papagaja. Ali gde bi služavka Marija smela svojim nezgrapnim rukama da takne kavez sa neprikosnovenom pticom! Jer kao i svaka njena prethodnica (a bilo ih je puno), Marija je morala još na dan stupanja u službu dobro da utuvi kako ima da se vlada i kao „oče naš” da zapamti dugačku listu svega onoga što, pod pretnjom otkaza, ne sme ni da takne u ovo kući.

_— Kocke šećera neću vam brojati, to nije moi običai. . · Kad naa kuvate kafu, ne zabranjujem da i sebi zadržite iednu šoljicu... Ali, šminku i puder, sa moie toalete kao i sa toalete gospodjiice Mene, ni za živu glavu ne smete da pipnete ... Isto tako ne smete da dirate ni veneciansko ogledalo u salonu. Sa njega ja lično brišem prašinu. To ije moj posao. Izgledate mi tihi, kao što dolikuje mladjima. I Rozika ie bila takva, samo ie imala jednu nepodnošliivu manu: disala je glasno a često i uzdisala. To je prosto neizdržljivo, a naročito kad poslužuje oko stola. Morala sam da je otpustim zbog toga. Inače, vi ste sigurno već čuli: u kući imamo odraslu ćerku... Naša kuća je strogo ZatvVO-

rena... Vi već razumete šta hoću time da kažem ... Naizad, žto se tiče Hanzike, znate to je moj papagai, o slatko mamino sunce!... njemu ni blizu ne smete da pridjete. On ne trpi po-

slugu; plaši se siromah od crvene boje kao španski bik. A služavke, nažalost, uvek imaiu crvene pesnice ...

Na zidnom satu bilo ie pet i četvrt.

Gde bi dakle služavka Marija smela bez dozvole svoje milostive da skloni kavez sa papagajem! Lupala je glavu šta da se radi. Čitava se drama odigravala u njoi. Drama istina manie patetična, manje pompezna, manje sanjalačka i manje metafizička nego famozna tragedija sumnie u mekim, dutančanim komorama srca i tvrdim, zardialim moždanim ćelijama Hamleta, nesrećnog: danskog princa. Ali zato stvarnija, svakodnevnija, sumornija, golija i bez siaja: sva utonula u život.

Na zidnom satu bilo je već pet i dvadeset i pet.

Bunovnu i neočešlianu, pored mršavog Vlade parketara koji se već bio svukao go do pojasa spreman da otpočne rad, i kraj njegove žene, koja ie sa paketom žice u ruci stajala tu kao živa opomena da svaki minut odugovlačenja znači u toliko veći broj iscedjenih graški znoja, u OVOi mukloi trpezarij okruženoji ćudljivim spavačima, u ovom modernom Elsenoru, gde se nije vodila borba oko krune, već se strahovalo za Zoli život i parče hleba, iznenadna dreka neprikosnovenog papagaja morala je služavku Mariju da dovede zbilia u bezizlazan položal. „Probuditi gospodiu Sidu tako rano, neizbežno bi značilo baciti žeravicu u plast njenih izandjalih nerava, a vrlo lako i otpust za mene... Čekati sa čišćenjem parketa čas kada se milostiva redovno budi, značilo bi u svakom slučaju katastrofu: