Naša stvarnost

48 NAŠA STVARNOST

Nevidliivi pokretač svih velikih afera u zemlji, kako su ga u pamfletima nazivali, podižući se na prste i izvlačeći svoju zajapurenu glavu iz trbuha svoje džin-igračice, tiho ioi ie dovikivao: |

— Imam samo tri slabosti u životu. Sve su tri ženskog roda: politiku . . |

I njegova kratka, neformirana šaka, sa sitnim, manikiranim noktima, zabijala se u slabinu gospodie Nerval.

— Knjigu... | Svoljim ćelavim temenom šašoljio je njenu isturenu bistu. — Ženu . .

Ispod midera uporno je svojim nosem tražio. nabore nienog tela...

Sve ludje, diipajući kroz pretsoblje, vukla ie ova plavo nafarbana, ondulirana i raspasana kengurica svoj dragoceni plen. Zakačen za nju, jedva dodirujući zemlju, Stevica se klatio izmediu njenih pomamnih kolena. Od strasti naježeno, fino odnegovano i ugladieno ovo bodljikavo prase, davilo se u vrilozima muzike i njenih otužnih mirisa.

Ko bi mogao da veže velike intrige za njegovu ličnost? Ko bi mogao da veruje da je ovaj čovečuljak, uvek prileplien za” neku džin-ženu, u stvari onai „nevidljivi pokretač svih velikih afera u zemlji”? Jer sve.velike transakcije, sekvestri i svi krupni korupcionaški poslovi prolazili su kroz njegove ruke. Njegovu bolesnu ambiciju, lukavu inteligenciju, političko i poslovno maherstvo, objašniavao bi neki adlerovac njegovom težniom da nadoknadi svoi telesni nedostatak, svoi patuliski rast. No u svakom slučaju tal| nedostatak služio mu je, u zgodnim prilikama, da obezoružava ljude sa kojima ie dolazio u dodir. Šef njegove političke partije dugo ga ie držao na krilu kao svoju inteligentnu pudlicu koja je tačno pogadiala kada, kako i na koga treba da kefće kroz novinske stupce.

Ali ova pudlica, koja je „svoi um i sve svoje snage dala svojoj partiji”, umela ie vešto da iskoristi njenu vlast, uzimajući u naknadu novac, i samo novac. Tako se pudlica nevidljivo pretvarala u lovačkog psa — ptičara, koji je po sumornim srpskim i jugoslovenskim poljima, gde je besnela hajika njegove partije, hvatao naimasnije komade lova.

Neko je Okrenuo prekidač. Svetlost ie sada dopirala u pretsobljie samo kroz vrata susednih soba.

Mrak je ioš više izmenio igrače. I poslednji obziri, DOslednja prisebnost, padali su, svetlošću odneseni. Jer za sve ove zagrliene parove, duboko zagrezle u lažnu stidliivost, za sve njih koji su uprkos svoje razuzdanosti i raskalašnog ponašanja još uvek osecali svoiu čulnost kao podmuklog noćnog lopova, bilo je potrebno da zagnjure svoje glave u tminu, pa da njihova kolena, trbusi, ruke i usne postanu sasvim bezobzirni. Bilo ie potrebno da se sakriju pred samim sobom, da ne vide