Naša stvarnost

MIRKO IMA ŠEŠNAEST GODINA

Bilo je tek pola fri kad je Mirko krenuo iz kuće. Silazeći niz stepenice, zavukao je levu ruku u džep. Proverio je još jednom da li su mu fu fri stotinarke i ceduljica sa spiskom gramofonskih ploča. Da se njemu prohfelo da izostane iz škole, danas posle podne, pri ovako vedrom danu, kada je u razredu nesnosnije nego inače, i kad se, gofovo sklopljenih očiju, užljebljen u tesnu i ivrdu klupu, zija u tablu i suvi sunđer, njegova gospođa mati, znao je on, sručila bi kao iz rukava čitavu bujicu pridika. Okrežalo bi se oko toga da jedan dečak iz dobre kuće, već čitav mladić uostalom, kome je suđeno da uskoro poslane ugledan čovek, i da, ako ništa drugo, bar sačuva svoj deo imanja, ne sme da beži iz škole. To rade samo deca iz prostačkih kuća! A sem toga, fon njenog glasa bi se povisio, kako bi lo izgledalo da jedna olmena familijarna dama drashlično ispovrtii jednu ordinarnu laž, i fo još napismeno! Na izvinjenje, kojim bi opravdao svoje izostanke, ne bi u fom slučaju smeo ni da pomisli. Ali danas, kada je njegov brat Pera, za ručkom, rekao majci da će sve biti prekrasno fek onda ako se nabave poslednji gramofonski šlageri, jer će bez njih, s ovim lanjskim fokstrofima čije arije zvižde sada i šegrti, žur sigurno propasti, i kada se odmah zalim ufvrdilo da baš niko iz kuće, sem Mirka, ne može da ide po njih — sestra je čekala frizera i manikirku, majka je prosto hlela da „poludi” od posla, (i ona je čekala frizera), a Pera, on je, kao i uvek pred svečanosfima morao da se odmara i da „izdržava siestu” da bi bio u formi za kartanje i pokazao gostima svoj „lini i sveži” fen — danas je gospođa mali jednostavno prešla preko svojih načela i izjavila ofsečnim glasom: „Mirko, fi ćeš po ploče, a sutra ćeš dobili izvinjenje da si imao krajnike”".

Već nekoliko godina Mirko se osećao nelagodno u svojoj porodici. Naročito otkako mu se učinilo da ga majka vešto udaljava iz kuće uvek kada bi došao u poselu Šime Gosparić. Ranije, kao defe, ljufio se samo zato šlo mu je gospodin diplomata krao časove koje bi inače proveo pored svoje majke. Docnije, kada je jednom čuo neku svađu između Pere i gospođe Side, i zapamfio bratovljeve reči: „Ja znam sve, pazi se dobro, sve ću ispričali fai”, dovodeći le reči, ni sam ne zna zašto, u vezu sa Gosparićem, izgledalo mu je da su mu njegove posele postale jasne, a u vezi s lim i prelerane nežnosti i izdašnosli njegove majke prema Peri. Ovi Sidini izlivi naklonosti prema starijem sinu, često nemilice rasipani, bili su Mirku mrski ne samo