Naša stvarnost

VEČERNJI RAZGOVORI PROZORA

Zapalile su nas oči i ruke ljudske

onda kad, ugašenim, treba da im dadnemo mir. Naše vatre znače nepoznat logor života, dijeljenje, množenje i neodredjen zbir.

Danju slijepi, uveče jedni u druge, bez divljenja, gledamo kao u zakrvavljene oči koje se ne zatvaraju. Ljepota naša je samo nevidjelica življenja

mnogih. Ne! Neka nas više ne varaju.

Eno niz plošanike, niz krovove, niz kanale

žute kudjeljice naših odblijesaka igraju.

Uz mrtvu našu svjetlost u svim tim stvarima pjevaju crvetni pečati, vreli grčevi što su ih ruke dale.

' Kriju se od naših pogleda beskućnici

kad u mračnom potpećku kom potraže odmora kut. Koliko puta se lakomo kroz nas zagrcnu silnici

dok negdje siroče, ko ptić, majci se uvlači pod skut.

Gladnima, dugo u noći, mirišemo k'o činije pune hrane i mamimo suzu sjećanja na roditeljska ognjišta vrela; gvozdene rešetke, betonski zidovi dospjeli do nas brane: samo krstovi naši k'o raspijela padnu im preko čela.

Kad zaspe grad, mi smo nijeme priče

prosjačke po parkovima pustim bačehe. Pljuskom kiše, bičem vjetra naših se stakala dotiče psovka i kletva, mokre i nedorečene.

Naša rumena predja po ulicama je izgažena.

O, samo neka s ma koje strane nikne vedrina: Osjećamo kako na mnogim ustima, k'o krpa ovlažena, trune riječ nemoćna, i glad, i gorčina.

Pod maglovitim i mrkim nebom mrkne Sirotinjska tuga što gsnjije kao močvari.

Ali nije to ni malo čudno što život ogrkne Onima što imaju dušu k'o ljudi, a žive kao stvari.

Đuza RADOVIĆ