Naša stvarnost

94 RADOVAN ZOGOVIĆ

Nimon Gaš gledao je u pandura. Slijepo zafvoreno oko počelo se mrdali ispod kapka, kao da je htjelo da se olvori.

Pandur je pošao brzim koracima.

— Šta još, šla još? — viknuo je Nimon za njim. — Čekajli

Pandur se gubio za plofom na okuci.

— Šla još, šta još? — vikao je Nimon Gaž.

Šta još? Šta je bilo sa njim za četiri godine kačakovanja. Gdje je on spavao u jesenjim noćima kada sa jela kaplje ledeni pijesak kiše? Šta je bilo sa njegovim lijevim okom, šla sa njegovim bratom Ali Gašom? Šta je bilo sa njegovim njivama u čija oranja je upadala noga kao u mlak pepeo; šla je bilo sa njegovim livadama na kojima nije bilo krtičnjaka; šta je bilo sa njegovim voćnjakom koji je cvjelao u pe} boja i po kojemu nijesu pasla ni jagnjad?

— Šla? Šla još? — vikao je Nimon Gaš.

Isfrčale su iz dvorišta pred kućom iza mlina njegove dvije žene, isfrčala snaha udovica Ali Gaša, isfrčala djeca i svi su se okupili oko njega. „Šta je, šfa je?” On je sjedio uza zid mlina koji ga je fresao. Nije govorio. Pokazivao je samo naredbu raširenu po dlanu.

Niko nije znao šta piše na hartiji, ali su svi znali da piše zlo. Kada su hartije Arnautima donosile dobra? Gledali su naredbu i niko nije smio da je dodirne. Gledali su je kao plamen koji gori čovjeku na ruci. Nimon je pružao ruku sa hartijom prema čeljadima, ona su se preplašeno odmicala od nje. „Nimon, Nimon!”

Žene su počele Hrčkati uokolo i dozivafi u pomoć najstarijeg Nimonovog sina Redž Nimona, koji je učio srpsku školu i znao šta piše na harliji. „Redž, o Redž!”

Redž je izišao iz obližnje naseljeničke zemunice. Dofrčao je noseći nekakvu knjižicu pod pazuhom. „Šta je?”

Čovjek u kolima probudio se i ustao frljajući oči.

— Ti si opet bio kod krmaka! — viknuo je Nimon Gaš sinu.

— Bio sam kod pobrafima. ;

— Kod krmaka!

— Pavle nije krmak.

— E kad nije krmak, evo ti pa vidi šta fi pišu pobratimi. Pružio mu je harliju onako, kako bi mu pružio usijano željezo. Redž ju je uzeo i pročitao. Preblijedjelo je njegovo šiljafo lice i nije mogao progovorili ni riječi. Tupo je gledao po ukućanima oko sebe. „Šta je, šta je?! — vikao je Nimon. „Nećeš da govoriš?! Kriješ šla krmci pišu!”

Redž Nimon je mlitavo spustio ruku sa hartijom.

Nimon Gaš je skočio, dograbio sina za grudi i stao ga fresli. „Čilaj! Čilaj šta ti piše pobralim!” Žene su opkolile Redža i stale vikati: „Čitaj!” |

Redž je počeo čitali naredbu. Znoj mu je popao lice.

U naredbi je stajalo da Nimon Gaš, u roku od tri dana, mora zalvorifi mlin (miraz snahe udovice); da će se olpočelti sa grad-