Naša stvarnost
MLIN 95
njom beloniranog kanala za navodnjavanje naseljeničkih imanja i da će kanal udariti ravno preko mliništa; da Nimon Gaš može ići u varoš i nagodifi se sa vlastima da mu na kanalu podignu mjesto za novi mlin...
— Pavle je krmak! Svi su krmcil — zavikao je Nimon Gaš... Da u naredbi nije bilo one rečenice o nagodbi za novi mlin, on bi se ili skamenio na kamenu do mlina, ili bi pobjegao u šumu.
Ovako, ostala je nada i ona ga je grijala, osjetio je pofrebu da viče, da svima pokaže da je sve propalo baš zato što je u sebi osjećao da možda sve i nije propalo. Jurnuo je na sina. „Krmče!” — vikao je. „Tvoj Pavle je krmak, neću više da fe vidim sa njim.” Udario je sina šamarom. Redž je podigao ruke nad glavom; u jednoj ruci bila je Pavlova knjižica. Nimon je dograbio knjigu, olvorio je i napeo među rukama. Zagledao se u nju kao da će čitali. „Šta fi tu piše pobralim? Govori li da smo svi jednaki?” Pocijepao je knjigu u komade i bacio je ispod mlina. „Dosta je meni njihovih knjiga!” Listići hartije otplovili su niz mrke lalase kao vodeni cvjelovi u sulonu . . .
2.
U zoru Nimon Gaš uslao je iz svoje posfelje, obukao se stojeći na dušeku, snaha mu je dodala komad kukuruznog hljeba, on ga je vezao u marami uz pojas na leđima i ćulke izišao iz sobe. Pošao je u varoš da brani svoj mlin. Ispratile su ga fužne oči svih ukućana. Gdje je trebalo da ide, šta da govori, nije znao. Mo vukući se od ugla do ugla, od ulice do ulice, čitav dan, ili čilava dva dana, seljaci pronađu i kuću u koju treba ući...
Drugoga dana pred podne pronašao je Nimon Gaš kuću u koju je frebalo da uđe. Olškrinuo je bojažljivo vrata od kancelarije i navirio kroz njih. Činovnik koji je ljenčario u oblaku duvan–= skog dima namignuo mu je i pifao ga pokretom glave, šta hoće. Nimon je slegao ramenima. Činovnik se nasmiješio i pozvao ga prstom da uđe. „Uđi, Alija.” .
Pošlo su se mučno objasnili Nimon Gaš je uvidio da mu je sve nejasno. Činovnik je lagano isturao riječi kao da ih prvo žvaće, ponamješlao se na stolici. Pominjao je betonski kanal, mlin od belona, osamdeset hiljada dinara, naknadu koja će možda moguće nekad...
izišao je na sunčanu ulicu sumoran, neispavan i aladan. Uhvatila ga je nesvjeslica — u glavi je imao komad stakla po kojemu dori sunce. Zalutao je u varoš. Kuda? Šta će bili sa mlinom? Nikuda. „Odsada nema više šta da se radi.” Lulao je ulicama i tek kada su, na podne, frgovci i činovnici počeli odlaziti kućama, obuzeo ga je slrah od ulica koje će oslati prazne, od kuća koje će se zalvorili za ljudima...
Toga dana popodne Nimon se još nije bio vratio.kući. Redž je radio u mlinu. Izamljeo je sve sem jedne vreće kukuruza. Usta-