Naša stvarnost

96 RADOVAN ZOGOVIĆ

vio je dva kamena, na frećem je zasuo kukuruz. Puslio je kolo i kamen se okrenuo, čeketalo je poskočilo i zafreslo drvenu pregršt iz koje je počelo da kaplje zrnje. Prvi slap brašna Redž je dočekao na dlanu. Safro je vruće mlivo u šaci, da proba da li je silno ili krupno, ugodio je još malo mlin, iz drugih mučnica presuo je brašno u vreće, uzeo meljavinu i sasuo je u mučnice, zaivorio je mlin i pošao u kuću. Vrafa sobe bila su širom otvorena, sunce je padalo na pod sipeći, muva je udarala o prljavo staklo prozora. Slarija Nimonova žena, Redžova majka, razboljela se i ležala je pored odžaka, sunčana zraka bola je po njenim krpama kao vodeni konjic po lišću lokvanja. Glava ženina bila je povijsna mokrom oblogom. Udovica je sjedjela do zida, premišljala nešto obgrlivši koljena rukama, i klatila se tužno naprijed-nazad. Mlađa Nimonova žena, debela Ziz, brižljivo je bojadisala svoje ' nokfe crvenom bojom napravljenom od mahovine sa kamenja. Stara ju je gledala širokim vodnjivim očima. „Obojaj ih crno” dobacila je podrugi.

— Crveno, crveno! Kada je sve crno neka su bar njeni nokti... — umiješala se udovica.

— Ne crvenim fvoje, nego svoje.

— Jela si moj miraz . . .

Redž je, ne slušajući svađu žena, čučnuo do sanduka kraj sobnih vrata i izvadio iz njega svežanj fanke žice, šilo i čekić. Došao je i Pavle. Ziz je pobjegla od njega u svoju klijet i svađa je prestala. Redž i Pavle sjeli su na pod da krpe opanke od automobilske gume. Udovica je počela da krpi košulje svoje djece. Sa livade došli su u sobu dječaci, sjeli kod vrata i stali, isplazivši jezike, da deru, sa vrbovog omlada, vijugavo narezanu koru od koje će napravifi frubu.

Redž je ubadao šilom u gumu, slenjao i slalno gledajući u opanak govorio majki da neće da ga olac tuče, da kod kuće nema šla više da se radi , da ide u planinu na rad — za gorosječu. Ako otac ne dođe, freba dovršiti mlivo . . .

Majka je kao u polusnu slušala šta sin govori. Bila je obuzeta ljulnjom, lice joj je bilo naježeno i sivo, Gledala je kako sin krpi opanke, sa kim ih krpi, kako ih krpi kao da ništa nije ni bilo, kao da se sa fim krpljenjem može olkloniti ono što je već bilo. Redž je podigao opanak prema prozoru, zagledao se u njega i rekao: „Za jedan sat idemo, pa ćemo po mjesečini...” — „Idi i ne vratio se više! — odgovorila mu je majka, okrenula se na drugu stranu, licem prema zidu, i zaječala.

Pred sunčani zalazak dva mladića, Redž i Pavle, izlazili su iz sela putem pored poloka i žulih voštanih vrba. Mekani puj ostajao je šaren od njihovih opanaka kao snijeg po kojem gaze plice.

Pulovali su ćuleći. Kada je zašlo sunce, svije} se počeo sivo stešnjavali. Ugasili su poslednji vrhovi. Redž je osjetio fugu