Naša stvarnost

MLIN 097

i potrebu da se vrati kući, da još jednom vidi čeljad, da se sa njima oproslfi, da im obeća . . . Uzdahnuo je.

— Gle, šta mi je dala djevojka, — rekao je Pavle vadeći iz džepa žulu jabuku. — Tako mi je dala i lani kad sam pošao na rad . . . Bacio je jabuku u vis i ponovo je uhvatio. — Imamo jabuku.

Kada je Nimon Gaš sligao na seosko groblje, ispod ocvjefalih frešanja, čuo je svoju vodenicu, i čuo je da melje na jednom kamenu. Požurio je: misao koja mu se nenadno javila, misao da još ima šta da se radi, da još ima da se olivori jaz, da se ustave kola i čekelala, misao koja ga je krenula k selu i za koju se uhvatio kao za slamku u sebi, učinila mu se sada

ugroženom. Neko je već zaustavio dva kamena, neće imali šta da se radi.

Prešao je preko razlivenog potoka koji je isparavao u predvečerje. Stigao je preko zelene ledine u mlin. Ušao je unutra. Dva kamena bila su dva mriva i raspukla krličnjaka. Nimon je prišao frećem, izamlio je kukuruz, presuo brašno u vreću, ustavio kolo i izišao van.

Popeo se iznad žljebova niz koje je jurila voda u mrkim strujama šlo su šibale i slamale se na kolima i perajima, razbijajući se u pjenu. Nimon je u grla žljebova spustio daske. Voda u jazu posuvrafila se, uzdigla se, nabrala. Tanki mjesec koji se tek počeo sviješliti, rastopio se u vodi u žulu mrežu.

Nimon je zalim počeo da izvlači iz zabreklih žljebića u direcima daske, na olvoru kojim se ispušla voda iz jaza. Bio je umoran i zabavljen poslom i njegovim ishodom. Kada je izvukao daske voda je počela da se izliva u mulnom i pjenušavom slapu. Jaz se ispražnjavao kao olvoren mijeh. Žljebovi su postali crna i prazna korita potoka. Sa ljigave pokožice kola i peraja cijedile su se krupne, mrke kapi.

Kada se jaz izručio uzdišući kao prazan mijeh, Nimon je naglo osjetio prazninu u sebi: sve je isleklo! Usta su mu ostala otvorena, lice blijedo i razapelo na dvije bore šlo su se završavale oko brade. Pošao je u mlin. Kamenje je ležalo mrivo kao u glibu. Drvene pregršfi bile su prazne. Tužno su visile mrve ruke čekelala.

Koračao je po mlinu i najednom je zapazio da mu koraci zvone kao da ima cokule na nogama. Pogledao je u svoje opan= ke i opet kročio po podu. Koraci su zvonili tuđe. Kapanje vode poslalo je pećinski glasno. Miši su rovili u zidu i runili ga. U mlinarevim ušima, naviklim na pjesmu vodenice, fišina je počela da viče!

Nimon je pobjegao u sobu. Nazvao je dobroveče i frgao se kao da iz njega govori neko drugi: glas je bio krupan, prodiran. Pogledao je po ukućanima. Djeca su se muvala po sobi i gazila kao drvenim cipelama. Starija žena ležala je do odžaka i silno ječala. Udovica je sjedela do nekog kovčežića, presla