Naša stvarnost

MLIN 99

Zizi u njedra. Čeketala su skakala i dobovala, buktala su kola. Mlin se fresao drhfajima usključalog kolla što visi nad vafrom.

Kamenje se okrefalo sve luđe, mlin se fresao sve jače; lišina oko Nimona bivala je sve liša, sve mirisnija na suvo sijeno. Zahvalio je rukom brašna iz mučnice i sasuo ga u olfvor na kamenu. Kamen je ljutito izbacio plamen koji je zamirisao na zagoreo hljeb. Mlinar je uvukao u sebe miris, požudno kao dim duvana. Opet je dohvalfio brašna i sasuo ga pod kamen.

Mjesec se izvukao iz oblaka i granja, našao je ofvor na krovu mlina i privirio unufra. Mlinar je zahvatao brašna i sipao u rupu na kamenu. Kamen se okrelao, sve neravnine po njegovoj površini bile su nestale i slile se u ravnu plohu glaiko umiješene pogače. Nagoreli hljeb je „mirisao. Čeketala su lupala kao doboš u sanjivom polju. Mlinar je gledao kamen, mlin je počeo da se okreće za kamenom. Čekefalo je lupkalo sve liše, sve liše . . . noću ljuljana kolijevka.

Glava Nimona Gaša klonula je na kamen. Kamen ju je razbio i odbacio. Čovjek se, klečeći, povio nazad pokretom preklanog kokošijeg vrata. Onda se prevjesio preko ograde mučnice. Krvava glava pala je u brašno.

Milin je zajaukao, zajaukao... _

Radovan ZOGOVIĆ

7*