Naša stvarnost

MUZIČKI ROMANTIZAM

Neće bili bez izvesnog značaja ako naša sledeća izlaganja počnemo jednim GCoefheovim citatom, u kome se jasno izražava stanovište ovog najznačajnijeg, duhovnog vođe preromanličar– skog doba prema romanlizmu i umefnosli. Pobornik i izvršilac klasičarske eslefike, Goelhe se najodlučnije suproistavio snažnoj i lada modernoj sfruji romantizma, ušsvari velikom stilskom načelu, koje je docnije dalo pečat celom XIX veku, ovim rečima: „Klasično je za mene zdravo, a romanliično bolesno. Najveći deo novoga nije romanfično zato šio je novo, nego što je slabo, bolešljivo i bolesno; a staro nije klasično zato šlo je staro, nego što je snažno, sveže, čilo i zdravo.”

Mi danas, koji se od Goelhea nalazimo fačno na suprotnoj strani romanfiizma, možemo na osnovi makerijalnih činjenica da proverimo lačnost ove diagnoze velikog weimarskog pesnika. Nije feško ulvrdifi da je njegov kategoričan i surov sud o ovom slilskom: pravcu velikog zamaha i dinamike, u mnogome bio nepravedan i preferan.

Posle foga inferesanino je uhvrdili još i io da je po= stojala idejna srodnost između feudalnih klasičara, koji su na počelku develnaestog veka dali poslednji oipor građanskom romanfizmu, i pristalica apsoluine muzike, koji su na počelku 20 veka zadali smrhni udarac fom pokrelu. Očuvanje „večno lepog” u umehfnostfi, „opštečovečanskog”, „klasično skladne harmoničnosti” i druge petlrificirane parole i fraze, koje se već čitavo stoleće povlače kao dokazni materijal, a koje su danas sasvim izgubile sadržajni smisao, ne služe danas ničemu drugom, nego goloj fendenciji da se umefnost ofrgne od „prostačkog plebsa” i da se pod staklenim zvonom neguje radi nje same. Pošlo je nestalo aristokracije i njenih raskošnih dvorova, koji su po nekadašnjim i današnjim klasičarima jedini dostojni da prime na negovanje „božansko” i „nedokučivo” biće koje se ovde na zemlji naziva umefnostf, fo je pronađena spasonosna i sebična parola „umelfnost radi umelnosti” (koja se od prekretnice našeg veka pa do danas pokušala da transformiše u razne vidove, u cilju da se zašlili od nemilosrdnog gonjenja i pogodaka jednog novog i zdravog shvatanja). Na ovom planu posmalrana, ova parola zvuči skoro kao inat pristalicama „umetnosti radi društva”, fe tako qubi i poslednji logički smisao za postojanje.

*

U vreme pojave romanfizma ekonomski i društveni odnosi obeleženi su snažnim razvojem frgovine i industrije, koji je iza-