Naša stvarnost

102 | MILENKO ŽIVKOVIĆ

U svemu mogu se odredili tri etape u razvoju celokupnog romanfizma: rani, srednji i pozni romanfizam (neoromantizam). U nemačkoj muzici, gde je romantizam dao svoje najobilnije plodove, može se uzeli da svaku od ovih faza preistavljaju po dva najkarakterisltičnija reprezenfanfta: rani romantizam Weber i Schubert; srednji romantizam Wagpner i Liszi; pozni romantizam Mahler i Slrauss.

Pojava romanfizma nije došla neočekivano i bez priprema. U ranom romanfizmu ima puno znakova koji govore o njegovoj organskoj vezi sa Sturm und Drang periodom iz XVIII veka. Ova dva pokreta srodna su po svojoj jako polenciranoj unufrašnjoj dinamici i naročilo po svome spoljašnjem obliku. Ali romaniizam kao slilska vrsta, kao novo gledanje na svet ostaje potpuno samosvojan i isključiv. Poličući iz pojačane osećajnosli 18 veka, romantizam kida sve spone sa prethodnim vremenom, proklamuje sasvim nove eslelske principe, koji su u anfipodnoj suproinosti sa klasičnim principima, i na osnovi njihovoj izgrađuje svoje puteve i zida svoju umeiničku građevinu. | samo s obzirom na ova-– kav odnos romantizma prema klasicizmu, može se shvatiti misao Paula Bekkera „da se pojave Beetfhovena i Goelhea izražavaju kao fosilni zaoslaci XVIII veka u XIX veku”. Ali „obadvojica su u isto vreme snažne kopče koje spajaju XVIII ii XIX vek, sjedinjuju klasiku i romanfiku”.

bo

Rekli smo da rani romantizam počinje pojavom K. M. v. Webera i F. Schuberta. Svaki za sebe od oba ova kompozilora prelslavlja prolofip romanličara u sušfinskom smislu ove reči. Weberov značaj koncenfriše se na razvoj romantične opere. Premda se on, pored velikog broja opera, od kojih su se „Čarobni slrelac” („Freischuiz”), „Euriante” i „Oberon” i do danas održali na reperfioaru, ogledao i u drugim granama muzike, ipak je svojim „Čarobnim sfrelcem” dao prvu nacionalnu opetu, u koju je uneo obilje spontane, zdrave i sveže muzike u kojoj se odvija jedna živa i šarolika scenska radnja, projkana čas Tlolklorističkim, čas veselim, čas osećajnim, a čas fanfastičnim scenama. „Freischutz” svojom visokom umejničkom i eslefsko-ideološkom vrednošću ima veliki istoriski značaj za razvoj romanfične opere. U ovaj period i stilsku sleru spadaju i opere E. T. A. Hofmanna (,,Undine”), Ludviga Spora („Faust”, „Jesonda”) i Heinricha Marschnera („Vampyr'”).

Franz Schubert je prevashodni liričar i njegova dela su u prvom redu koncerina. Osnivač nemačkog Lieda, čija se linija preko Schumanna, Brahmsa i Wolfa produžila čak do Regera, Mahlera i Slraussa, liričar infimnog doživljaja, melodičar i osnivač malog instrumentalnog oblika, Schubert polaže temelje romanfičarskoj kamernoj muzici i simfoniji. Ipak njegov najveći značaj leži u romanfičnom Liedu, koji možda oslaje kao najkrupnija i najpozilivnija fekovina ranog romanfizma.