Naša stvarnost

124 DUŠAN MATIĆ

da su prirodne granice tolerancije tamo gde počinje netolerancija, i da se, prema tome, ne može u ime formalne slobode mišljenia ugrožavati misao stvarne slobode, ne može se u ime slova demokratije uništavati njen duh i njena stvarnost. G. Grol nam je dao primer kako treba pred svakim pokušajem manifestacije varvarstva, pa makar i u obliku neslanih viceva na račun naprednog francuskog pisca Jules Romain-a, ili poznatog prekalienog antifašističkog borca Ferrera, energično i odmah podići glas protesta u ime kulture, u ime slobode i u ime mira. Mi bismo bili srećni ı verujemo da bi se mnogo učinilo kad bi se ovai gest g. Milana Grola shvatio kao poziv, kao zov na uzbunu pred naletom »zlih volšebnika«. -

Nad kulturom kao i nad svim pravim čovečanskim vrednostima treba bditi, treba ih braniti, treba se boriti da bi se spasle od čizme strane invazije, od domaćih bodljikavih žica, logora i plamena lomača. Čini se zaista izdajstvo prema kulturi i prema narodu, čije je ona delo i čija svojina treba da bude, ako se zavlači glava u pesak i suvo i usplahirano izjavliuje da ne postoji »podela na tabore«. (izjava uprave beogradske sekcije Pen-kluba u Pravdi).

Podela na »tabore« nije prijatna, ona nas nimalo ne oduševijava. Idila bratstva i ljubavi izmedju svih ljudi praiskonski je san čovekov, ali danas to može da bude zabluda, čak klopka, zamka, otrov — a sigurno tek sutra prava čovekova stvarnost. Podela postoji. Ona |e naša današnjica i naša opora stvarnost. Time što ubedljivo izjavljujemo da je nema, nismo. ukinuli »tabore« i nismo nikoga ubedili da su ukinuti. Šta da se radi?

Šta da se radi? Budimo spremni da uočimo činjenice i budimo hrabri da priznamo otvoreno i pošteno da ono što smo uočili, da ono što su činjenice, postoji. A činjenice su tu; one nam svakog dana govore svojom svirepom rečitošću. Postoji šaka ljudi koja obmanjuje i koja sve češće vrši napad na slobodu kulturnog stvaranja, na slobodu misli; stoji i to da je taj napad samo deo opšteg nasrtaja na slobodu, na slobodu naroda da sam rešava pitanje svog hleba i svog mira. Ali stoji i to da se u čitavom svetu pa i kod nas, pred tom navalom sablasti i tmine, okupljaju svi pravi umetnici, hoću da kažem samo svi umetnici, svi kulturni radnici, svi pesnici, esejiste, noveliste, hoću da kažem samo svi pisci, svi pravi naučnici, hoću da kažem samo svi naučnici, da odbrane plodove svog rada. Nije čudo, a i to stoji, da su se u tom poslu našli rame uz rame sa masama naroda, od koga su dosada često bili odvojeni, i da je u tom dodiru njihov rad dobio neslućenog poleta. Oni se ne okupljaju da napadaju, jer oni su napadnuti. Oni se brane. Oni brane Heine-a i Goethe-a, oni drane Goju i Velasquez-a, oni brane Vuka Karadžića, Branka Radičevića, Niegoša, Svetozara i Cvijića, · oni brane pesmu, oni brane sliku, oni brane nauku, koje su ljudi stvarali