Naša stvarnost

136 LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

da pisac nije umeo da vodi faj sukob, a banalna knjiškost fe scene rezulfaf je još i nemolivisanih i neobjašnjenih odnosa između Lucijana i Ize koji su ostali u, nekoj artificijelnoj poetskoj magli.

Režija g. Milana Stojanovića nije odmakla od počefnišiva. Sve što je bilo izvan sukoba na psihološkom planu Ize i Karla rađeno je nevešto, a mesfimično i vrlo diletanfski provinciski grubo. Neskladnim upadima novih ličnosti u scensku radnju, kao i nerefluširanim odlascima ličnosti sa mesta radnje igra je bila psihološki iskidana i rogobafna. Tu rogobatfnost pojačavala je mnogo, izvešlačena igra g-ce Ercegović (Dijana) i donekle neizrazita igra g· Veličkovića (Lucijana), koji se još nisu snašli na beogradskoj sceni.

Igra gđe Dugalić (iza) ne zaslužuje foliko da zbog nje ovaj komad ostane na reperioaru. lako odlična, fa igra nije foliko bogala, niansirana i senzibilna da može na infensivnoj psihološkoj obradi unulrašnje pafnje zaseniti publiku. Naročito taj intensifet koji u poslednjoj sceni mora bifi ćutljivo izražajan nije mnogo sugestivan u igri gđe Dugalić. G. Nikačević se poslužio fradicijama klasičnog repertoara da izradi lik Karla. Taj lik je u njegovoj inferprelaciji bio zaista retforski bombast i pafetično paradan.

Velibor GLIGORIĆ

SMRT ELIE FAURE-a

1 novembra umro je Eli For. U celoj Francuskoj primljena je njegova smri sa velikom žalošću.

Obično se njegovo ime vezuje za čuvenu Istoriju umefnosti, u kojoj je veliki pisac, izlazeći iz okvira kritike, sa puno pesničkog polela, proslavio najznačajnija dela ljudskog genija.

Rođen je 1873 u Sainfe-Fou-la Grande, u Žirondi.

Šekspir, Servantes, Goja, Domie, Čarli Čaplin, bili su junaci njegovih knjiga, od kojih poslednj, Posfojane senke, prestavlja divno delo piščevog velikog poverenja u bolju budućnost čovečanstva.

Pre nekoliko godina, Eli For je proputovao celu zemljinu kuglu i objavio svoje doživljaje sa pula u poznatoj knjizi Moja pulešestvija. Pred očima je uvek imao budućnost svela, a iznad svega omladinu „koja se neprestano obnavlja i preistavlja živu pokrefnu snagu čovečanstva”.

Kada bi od Eli Fora ostale samo one stranice koje je posvetio fehnici i mašini, bilo bi dovoljno da mu bude osigurano mesto među najslavnijim ljudima današnjice. Za njega su, tehnika i matemalika uvek bili izvori lirizma: „Panfeon počiva na igri brojeva, vizantijski hram na revoluciji sfera”... Jedino je mašina ostala potpuno čisfa u dekadeninom građanskom drušivu: „Ona znači izgubljeni red i infeligenciju u opštem haosu”. Postavljao je svefu pitanje: „Zar nije jedina oplužba profiv mašine fa da njome ne umemo da se služimo?”. ?

Tražio je novi poredak, borio se za njega. Poslednjih godina prisustvovao je u Parizu svim velikim narodnim mifinzima i sastancima.

Pre nekoliko meseci posetio je Španiju. Na putu se razboleo, ali mu to nije oduzelo hrabrost da se i dalje bori. Pisao je iz Madrida: „Možete misliti koliko patim što usled bolesti ne mogu aktivnije da se stavim u službu španskom narodu, čija je sudbina danas vezana za sve moje misli, za celu moju delafnost”.