Naša stvarnost

NARODNO POZORIŠTE 135

u drami se služi darovifošću i umnom snagom svog druga Lucijana (ma da u drami fa umna snaga, kao i uopšte sve ono što se glorifikuje kao konstruklivno u fašizmu, oslaje puna mislifikacija) bez ikakvh obzira, i kako sam suvereno isliče, bez skrupula. U dremi {o važi kao visoko pohodno načelo fašizma, kao dragoceni vaspilni insirumenai za čeličenje fašisličke snage.

Ako se publika zapila šta je cilj života ovim ljudima koji se kroz ovu dramu nadimaju verom u, svoju snagu, videće koliko su u sušlini jadne njihove ambicije. Glavna ličnost ovog komada ushićena je šlo je postala magnat indusfrije, šlo imponuje indusirijalcima u Americi i Engleskoj, što joj je folografija objavljena na koricama jednog sfranog kapitalističkog časopisa. Drama je skrila puteve kojima je do log indusfriskog magnaisiva fa ličnost došla, ali je iz nje jasno da se na vrhove fašističkog društva najlakše dolazi putem iskorišćavanja rezullafa luđeg rada, fuđim znanjem, a svojom ličnom karijerističkom umešnošću. Elika fašizma u drami je u ovome: Karlo prelazi više, kilomelara automobilom iz Rima u provinciju da uzme „ideje” kod svog, druga iz mladosti, povučenog Lucijana, da bi na njima stekao karijeru i slavu, da bude pobednik na luđim zaslugama. Od fih rezullala tuđeg rada on ima velike materijalne koristi što se vidi po njegovom raskošnom načinu živola, po luksuznim loaletama njegove žene i skupocenosli njegovog nameštaja.

A šla je s narodom, šta je s problemima koji njega inleresuju u ovoj drami? Narod se samo po neki pul spomene u reforskoj bujici oduševljenja s kojom Karlo pozdravlja svoje lične uspehe. Nigde ni jedne ličnosti koja. bi u drami iz naroda nešto progovorila. U mesto njega i visoko nad njim egzalfirano proklamuju njegovu „sreću” karijerista, bogati indusfriski magnat, Karlo, kome je daleko važnija i dragocenija sujeta i grandomanija svoje: ličnosti, nego prosperifel naroda, njegovo spokojsivo i zadovoljstvo. Jasno se iz ove drame vidi da je Karlu narod žrtva za njegove avanlurističke podvige, cesarske ambicije i idolafriju njegove lične sujete.

Šla je sa ženom u fašističkom režimu, kojoj je i posvećena ova drama? Drama ne krije da je žena u fašisličkom društvu osfavljena sama sebi, nezadovoljna sa svojim sitnim i skučenim životom, beskorisna i besciljna. Ona silara devojka koja mučenički očajava u drami, sva) u pakosti i zlobi, fantom je toga drušiva. Stavljena u uski porodični okvir žena pati, usamljena je, doživljava feške psihološke krize. Njen jedini poziv je u životu da čeka muža da se domu s pobedom vrali, da mu plefe lovorove vence, da se divi njegovim uspesima. Nikakvog učešća kod nje u kolektičnom društvenom živolu, nikakve samosfalne aklivnosli, nikakve konstruktivne individualnosti. A potomsivo u fašističkom drušivu? Ono se zanosi kullom snage, opel cesarskim pobedama, osvajanjima i rekordima. Sve u geslu, mišicama i pokrelu, nikakve idejne i duhovne sadržine.

Po ovom komadu publika još može videli u kojoj meri fašistički režim unazađuje umefnosi. Ovaj komad može da posluži kao primer dramske nevešline, oisuslva problema, radnje, akcije. Prvi čin je toliko rađen nespreino, loliko je deklamatorski prazan da je smešan. Publika je posle njega oslala zgranula, čak i bez onog uobičajenog aplauza s kojim konvencionalno proprača i one sivari koje joj se mnogo ne sviđaju. Sve je u tom komadu u dijalogu između muža i žene, dijalogu u kome je jedna strana pozerska i retorska, a druga knjiško nasleđe romana visoke buržoazije. Sukob koji u lom dijalogu probija ostaje nesvršen u drami. Krajnja scena jasno pokazuje