Naša stvarnost

STOPEDESETGODIŠNJICA VUKA 15

«Krsta peva» sa rečima «Luka radi», što znači da smo zamenili samo one elemente koji ne upravljaju rečeničkom intonacijom, no iz kojih je ona sagrađena, i videćemo da će navedeni intonacioni tipovi biti unekoliko izmenjeni, ali će ipak ostati suštastveno isti. Isto onako kao što su se intonacioni elementi u okviru samih reči

i | o

· — — ~ — ,

Lu·ka Lu:ka „ra:di „ra:di

nešto izmenili pod uticajem rečeničke intonacije, ali su ipak ostal! suštastveno isti. Ovo pokazuje, da se može govoriti o intonacionoj individualnosti glasovnih atributa (akcentskih elemenata) u okviru samih reči, i o individualnosti funkcije tih elemenata u obrazovanju govorne intonacije. Odnosno, da postoji jedna data i osobena snaga intonacione prirode u obrazovanju govorne intonacije, s jedne strane, i da postoji jedna data i osobena snaga (intonacione prirode) u intonacionom obrazovanju samih reči, s druge strane. Cinjenica da se one ne mogu razdvojiti između sebe, ne negira njihovo postajanje kao dovoljno izraženih intonacionalnih samostalnosti da jedna na drugu utiču, da se međusobno menjaju, modifikuju i nose jezik tokom svoga i njegovog razvoja. Težište kako razumevanja, tako i ispitivanja akcenata i intonacije leži u tome, što se ova dva polarna elementa nalaze u istoj intonacionoj materiji tako intimno vezana i nediferencirana, u isto vreme kada su već jasno suprostavljena između sebe. Tek sa uviđanjem ove prožetosti akcenata sa rečeničkom intonacijom, može se uvideti koliko je Vukovo razumevanje jezičnih tajni bilo duboko i ispravno. Njegovo tvrđenje, da reč neće nigde sama na zidu ili na putu napisana stojati, nego stoji i stajaće u «ojuzu» sa drugim rečima, primenjeno na akcentske probleme, omogućiće njihovo ispravno shvatanje i tumačenje.

Uloga akcenata kao graničnih znakova

33. Ostaje još Jedno pitanje, koje u literaturi o našem jeziku, u koliko smo mi upoznati sa tom literaturom, stoji otvoreno. To je pitanje graničnih znakova pomoću kojih se odeljuje jedna reč od druge u vezanom govoru, i kojima se signaliziraju granice morfoloških elemenata unutar samih reči.

34. Na Drugom internacionalnom kongresu fonetičara u Londonu 1935. godine, profesor Trubetzkoy je skrenuo pažnju lingvistima na ovaj važan problem.

«Spontani ljutski govor jeste jedan kontinuelan fok glasova, koji je samo vrlo retko prekinut počivkama. Ako posmatramo stvar izbliže primetićemo da skoro svaki ljutski govor ima niz glasovnih w«sretstava» pomoću kojih se graniče pojedinačne reči, i pojedinačni muorfološki elementi u samim rečima. »