Naša stvarnost

29 NIKOLA VIRTA

Saški Čirikinu, jednom velikom dečaku, koji je bio pet godina stariji od njega, i nisu ga više smeli dirafi.

Lenka je bio kao šesti sin u porodici. Storožev je imao pet sinova, ali on je više voleo Lenku, svoga mezimca, nego sve ostale. Stariji su svi imali službu na imanju, svaki je zarađivao svoj hleb. Oni su bili slični ocu, ćujljivi, lukave gazde, momci visoka stasa, surovi na poslu. imali su žive, zle oči, vešte i pohlepne ruke...

„Daj mi sinove, majčice, daj mi mnogo sinova, govorio je Pjolr Ivanovič svojoj ženi. Ti si divna, ženo moja... Daj mi sinove, radnike. U starosti ćemo se sačuvati od gladi. Maši sinovi će nam dafi uvek kakav kut.” Praskovija je rađala brzo, kao u rainoj žurbi.

„Oni izlaze kao zrna iz puške”, smejao se Pjotr Ivanovič. „Ti imaš snage, majčice, u svojoj ufrobi.”

Ali Koljkino rađanje je bilo vrlo teško, Praskovija je ležala sva bleda, razrogačenih očiju, usne su joj se bolno micale, telo joj se grčilo, u užasu sfrašnog, divljeg bola. Pjotr Ivanovič se nije smeo nadati srečnom ishodu, njegovo ispupčeno čelo je bilo sve u znoju. Bilo je to, možda, zbog brige koja ga je uznemiravala:

torožev zaboravi da izgovori svoje uobičajene reči o „novom

radniku” kad Koljka iziđe najzad iz ufrobe svoje majke, sa oštrim krikom, zaslepljen hladnim i blistavim decembarskim „danom. Prvi put je prava rodifeljska ljubav obuzela srce Storoževa.

Pjotr Ivanovič je bio u kući uvek mračan i ćulljiv. Samo je Koljka svojim plavim očima i bezbrižnim osmehom ulepšavao mučaljive dane svoga oca. Peo mu se na kolena, zadirkivao je svojom nesprefnom i umiljatom ručicom njegove obraze i smejao se zvučnim smehom kada ga je Slorožev golicao dlakama svoje crne i oštre brade.

Bio je gibak kao kakvo mače, umiljat i lenj kao mače. Katkada je prilazio ocu, nameštao mu se među kolena, izvrtao glavu i Storožev je neumorno ronio svojim pogledima u njegove plave oči; bilo je fo kao mirno more usred šume gde ne dopiru ni velrovi ni bure, gde sija sunce i gde se vidi drveće koje lagano njiše svoje zelene krune; njegove oči su bile isto tako mirne, isto tako duboke. Nije se nikako znalo zbog čega je Koljka, između svih, najviše voleo kućnog slugu koji mu je uzvraćao ljubav ravnom merom. Lenka se zanimao njime, naučio ga je da jaše konja, u čefvrtoj godini mali je deran galopirao držeći se za grivu jedne dobroćudne kobile, koja kao da razume da je biće koje joj steže bokove svojim nožicama vrlo krhko.

»

Zbog ovoga prijateljstva, možda, Storožev nije oterao Lenku, kad je njegov brat Lisfrat prišao boljševicima.

Lenka ostade u kući kao da se ništa nije dogodilo, i dalje je radio za čefvoricu, smejao se, lunjao ulicama, domamljivao de-

vojke u vodenicu. | te