Naša stvarnost

SAMOĆA 27

ve šume uspravi pred njim. Vetar je manje duvao. Pjolr Ivanovič sede na jedan panj, obrisa svoje oznojeno lice, smaknu led se svojih brkova i brade. Ali on ponovo ču, i to vrlo blizu, urlanje. Diže se i pofrča u hrastovu šumu; išao je dugo, zaduvao se, upadao u sneg do pojasa, udarao se o nevidljive panjeve i drveće koje je vetar isprevrtao. Krčio je sebi put kroz bodljikavo šiblje i nije mogao ugledati kraj šume, ni proplanak. Išao je stalno napred, padao i podizao se, mumlađući psovke i molitve; šiblje ga je udaralo, šibalo po licu, razdiralo mu kožu, slana i topla krv fekla mu je po obrazima i mešala sa znojem. Storožev oseli da ga izdaje snaga. On podiže svoju forbu, zari je u sneg ispod jednog mladog hrasta, i tako olakšan, pofrča napred, dok ga je urljanje u stopu pratilo. Kurjaci su mu se približavali. Čas su urlali negde pozadi, čas ispred Storoževa, a čas mu se opet činilo da vidi njihove senke kako klize sasvim blizu, na nekoliko koraka od njega. Trebalo je pucati, ali Sftorožev se bojao da ne napravi. larmu.

Odjednom se nađe na ivici šume.

Je li fo ona šuma o kojoj mu je Filip govorio ili neka druga? Hrastova šuma se svršila, pred njim se ofvarao veliki proplanak preplavljen mesečinom. Velar se fu šetao kao gospodar, surov, svirep. Duvajući u svoje skočanjene ruke da ih zagreje, Pjofr Ivanović pređe proplanak. Tražio je pogledom jelovu šumu, i nije je video. Stari račvasti hrastovi su ga opkoljavali sa svih slrana: video ih je ispred sebe, iza sebe, levo i desno.

Usred proplanka Stforožev upade do pojasa u jedan jarak, puška mu iskliznu i on se sfrovali u sneg. Pokušavao je da se iskobelja, kad mu gvozdena kljusa, uhvaltiše čvrsto levu ruku.

Klopka! Jama za kurjake!

Pjotr Ivanovič pokuša da razlabavi gvožđe, jauknu pomamno, zamahnu svojom desnom rukom, ali ponovo odjeknu škripanje gvožđa i čelični zubi mu ščepaše i drugu ruku, Uzalud se Pjofr Ivanovič koprcao da umakne ovoj zamki. Noge su mu sve dublje upadale u sneg, ruke su mu bile čvrsto zakovane. Zvao je u pomoć, ali su mu jedino kurjaci odgovarali. ,

Storožev se podade, snaga ga izdade. Ležao je tu prikovan gvožđem i hladnoćom. Velar ga je prekrivao snegom. Zima mu se uvlačila u srce, ledila mu krv. Počeo je gubiti svest. Slike su se rojile pred njegovim očima, povorka razigranih priviđenja, davno umrli ljudi su oživljavali. Odjednom on ugleda sasvim jasno, kao na javi, zemlju oko Labudovog jezera i sebe usred polja, samog na svojoj zemlji. Tada on osefi užas pri pomisli da umire u ovoj šumi, sam među drvećem, snegom i kurjacima.

Pjofr Ivanovič ofvori oči poslednji put. Iznad njegove glave zvezde su hladno blistale.

(Prevela Anđa Kusludić) Nikola VIRTA.