Naša stvarnost

49 BRANKO MILOVANOVIĆ

čak i da ga ne primite. Godinu dana u inosiransivu i rad u nekoj velikoj laboratoriji omogućili bi vam da dobijete, kada se vrafite, sjajno zaposlenje u našem birou. Za reklamu bih se ja pobrinuo. Godinu dana u velikom gradu na zapadu, obezbeđen i miran, ne ovako polugladan u laboratoriji gde vam se kao milostinja daje jedno mesto za stolom ... Izvinite, ali ja sam polpuno obavešten o vašim prilikama. Vi dobijate za jedan polez više nego šlo biste zaradili možda kroz ceo vaš živof, a danas čovek vredi onoliko koliko zarađuje. Vaše originalne ideje o poslupku izvesnih rudišta ostaće samo neosivarena zamisao, pošio su za lo polrebni novac i aparalura, mirni časovi rada i topla soba, i zdravlje, i dobar zimski kaput. Ali rudišta nisu da se o njima pišu lepi naučni članci i monografije. Rudišta freba da hrane hiljade ljudi, da pokreću točkove i kajiševe mašina, da ožive prugu, da zidaju palate i rudničke kolonije; najzad i da ubijaju, da uništavaju, da oslvaruju živof u svima njegovim prelivima... Više ne mogu da vam ponudim. Uosfalom, vaš frud bio bi dobro plaćen. Takvi honorari dobijaju se jednom u živolu. Ako je nečija sentimenfalnost toliko skupo plaćena ... Pored foga vi nišla ne reskirate. Niko o celoj stvari sem mene i vas neće, bar od mene, ništa doznafi. To može biti samo greška u analizi, pobrkani primerci, pomešani preparati... Ipak me vaša upornost zadivljuje. Vi freba da me razumelfe. Slari, kako ga vi, dođavola, zovele, polpisaće izvčšlaj ne preslišavajući vas. Uostalom, potreban je samo njegov polpis a on vam veruje. Osim toga ja ću se za svaku sigurnost pobrinufi da se primerci, čim se ugovor zaključi, unište, preparati polome ili zagube ...

U laboratoriji je već sasvim hladno. Dva sala ja slušam reči kao šum nevidljivih vodopada. To je crni val koji se nečujno prevara u mrak i fiho penje preko basamaka ove sobe, koji me zapljuskuje, zaustavlja moje srce, zadržava pokre? mojih ruku. Pa ipak, osećam se suviše bednim da bih mogao da uradim foliku gadosf. Ja sam samo valufak na obali ovog obronka koji gigant– ski falas skoro ne dodirujući prelazi da bi se survao na uporni zid koji se ruši. Ja nisam taj zid koji daje olpor. Ja sam samo otlpadak slene na koju on ne može ni da se sruči. Jer dole nisam bio pošlen na osnovu nekog izgovorenog, napisanog, propagiranog morala, na osnovu neke savesnosfi koja se ljudima baca u oči kao najužasniji ofrov. Ja sam to bio ne osećajući, ne znajući, ne vodeći računa; lo je bilo pritajeno kao rascvelavanje biljke, ne zaspalo nego neprobuđeno. Ali islo tako ja nisam bio sveslan slanja u kome se nalazim, ovog užasnog okvira, koji, ukoliko je nevidljiv utoliko se teže izlazi iz njega.

Hleo bih da učinim jedan pokref, jedan skok koji premaša moju snagu. Hleo bih da vičem; da ovom uljezu razbijem njegovu odnegovanu njušku; da stucam u prah sve ove preparafe; da mu razbijem glavu sa ovim probama. U polulami nazirem bombu sa vodonikom; samo bi ona bila dovoljna da jedna ova-