Naša stvarnost

NA DALEKOM ISTOKU 81

Oni su odmarširali ka zapadu i uzeli su učešća u manjim bifkama. Vođa i njegova banda nisu bili dobri borci i Japanci su pozvali Vođu na savelevanje. A dva japanska olicira bila su ostavljena da nadziravaju bandu.

— Ti preuzimaš odgovornosi, naredio je Vođa Lao Langu. Ako se ma šta rđavo dogodi dok sam ja na pulu, odgovaraćeš mi svojom psećom glavom.

Lao Lang primi naređenje, ma da je bio više zbunjen no ikada. Vođa mu nikada nije izdavao naređenja na fakav grub način. —

Tako su dva prijafelja razmišljala. Tišinu prekide glas Lao Langa:

— Kaži mi, brate Cao, zašto si fako ulučen?

— Kako da fi odgovorim? odgovori zajedljivo Cao.

— A zašto da ne, odgovori ljufito Lao.

— Pslt, stariji brafe... Budi oprezan...

— Šta fi je? Mlad si, a foliko plašljivi reče Lao Lang. On je bio ljui, okrenu se i baci se u šaforu na jagnjeće kože. Bez jedne reči zaspa. Šafor utonu u ponoćni ritam feškog hrkanja.

— Ti slari podlače, dodade Cao. San ga je bio napusiio i on se olšela od šatora. Dva sfražara videla su se u daljini kako sede na zemlji, prislonje-. ni jedan drugom na leđa, kako bi se zagrejali.

— Jadna moja nesrećna braćo! reče Cao skoro kroz suze, U njegovoj vlavi fada sinu jedna misao.

— Noćas je prilika. Ali samo kako da ubedim Lao Langaž Ali idem do njega pa makar glavu izgubio!

On se naže nad Lao Langa i probudi ga:

— Ne mogu da spavam, hajde da razgovaramo! objasni Cao Lao Langu.

— Dobro, odgovori Lao dok je irljao oči. Ali hajde i da pijemo!