Naša stvarnost

DEKLARACIJA PRAVA :87

slobodnih ljudi i oni mogu da je ograniče i da utiču na njene zaključke! govorili su oni koji su hleli da obore princip božjeg izabraništva iza koga je apsolulni vladar sakrivao svoju firaniju. Ali baš fo što su poslavke ove škole, ma da nefačne, imale foliko dubokog dejstva, pokazuje nam da opravdanost zaključaka škole prirodnog prava freba fražili u društvenim odnosima iz kojih su proizišli; i ako tako posmairamo sivar, vidimo jasno da su oni samo izraz ekonomskih i političkih aspiracija građansiva. | |

Francuski filozofi XVIII veka, kao Monfeskje i Ruso, primili su poslavke škole prirodnog prava koje su odgovarale njihovim nazorima o uređenju francuskog drušiva. Samo, za razliku od osnivača škole prirodnog prava, koji, sem Loka, nisu u svome životu do kraja izvukli konsekvence iz svoje nauke, nego su se stavili u službu apsolutnih monarha svog vremena, francuski filozofi XVIII veka nisu izbegavali da fe konsekvence povuku, i, već prema svojoj naravi, bez oklevanja slavili su svoju nauku u službu slobodoumnog građansiva i, raznim kanalima poznalim ; anonimnim, u službu bednog francuskog naroda. Istina, ni Monteskje ni Ruso, kao ni oslali filozofi i pisci, sem Mablia, ni velika većina francuskih građana, nisu ni predvideli ni želeli borbu brzu i duboku: revoluciju. Oni su želeli da uvedu ustavnu monarhiju bez povlašćenih slaleža, u kojoj bi vladalac imao sasvim ograničenu moć a parlament izabran opšlim glasanjem, imao bi. da donosi zakone. LI

Šlo su slvari ipak drugačije tekle, imalo je svog razloga u jednom faktoru čiji su se inferesi u jednom momenfu poklopili sa inferesima građana i koji je, zbog toga šlo nije imao više šla da izgubi, uneo u revoluciju radikalnost koja joj je bila odlika. To je bio francuski narod, onaj narod koji je pod feudalnim apsolufisftičkim režimom bio doveden u jedno stanje koje se može uporediti jedino sa živofinjskim. Do deset godina pre revolucije vladalo je u Francuskoj kmetsivo. Seljaci su pripadali gospodaru zemlje. Posle ukidanja kmelstva morali su se seljaci ofkupljivali velikim sumama, što za njih praklično nije preistavljalo razliku. Slobodni seljaci, kojih je uvek bilo dosta, posedovali su u ogromnoj većini manje od jednog hektara zemlje, dok je za izdržavanje jedne porodice bilo polfrebno bar pef. Razna feudalna davanja oležavala su još više stanje seljaka: deseline, kuluci, razne državne poreze koje su rasle što se država više zaduživala. Dobrih godina seljaci su se jedva prehranjivali; u vremšć krize, rđave želve ili rata, nastajala je glad, koja bi, sa stalnim epidemijama, sejala smrt, tako da su često čitava sela nesltajala. Narod, odrpan, gladan, morao je posmafrafi sve veći luksuz plemića, svojih gospodara, koji su, da bi našli prihode, tražili i ona davanja koja su ranije bila oproštena. Mnogima je prosjačenje bio jedini izlaz. Seljaci su u masama bežali iz svojih pokrajina, tražeći bolje uslove živofa, ali su brzo uvideli da su za njih uslovt