Naša stvarnost

IZLOŽBA SARAJEVSKIH UMETNIKA 197

strpljivosti da ubedi i opluži, ekspresionistički elementi, koje sada toliko ističe, izgubiće od svoje važnosfi i ustupiće meslo pozilivnijim rešenjima.

NMujezinović ismel, vidi se po svemu, nasioji da svojim umeiničkim stavom odgovori poirebama vremena u kome živi. On je rufiner manje više akademskog kova ali uspeva da se od foga kaikad olrgne u crležu, a naročilo u crležu „Moj gost". U uljima, sem u pejsažu „Uranak” i u „Odmoru”, oslaje još uvek poipuno sape} lakoćom i virluozifefom svojih učeničkih uspeha. Njemu preisloje leški napori da se oslobodi stečenih likovnih navika i shvatanja.

Las Hinko i Mijić Karlo obrađuju pejsaž i mrivu prirodu. Prvi je blizak shvalanjima naše „Lade”, dok drugi poiseća na nekadanje Becićevo slikarslvo. Mijić u crležima razvija izvesne lične kvalilefe, a naročito u lepom crtežu „Moliv sa Brača”.

Mazalić Đoka napravio je čudan skok iz svojih ivrdih sltilizacija u polpunu rasplinutosi. Njegovi pejsaži, koji liče na nekakvu smešu boja na paleti daleko su od slikarski organizovanih plaina. Kod Mazalića nije moguće predvidefi budući izgled njegovog slikarsiva.

Teodorović Mica, uz neka koloristički sveža ulja, daje nekoliko crieža dečjeg shvatanja, iz kojih izbija jedna simpalična nola. Ne može još da se predvidi dalji njen razvoj, ali se vidi da ima izvesnih čisto slikarskih elemenala u njenim uljima, koje će ona verovaino znati i dalje da razvije. inače, ona skriva u sebi mnogo finih, ženskih kvaliteta.

Merđep Rajka, koja je izložila i nekoliko crteža i Malković Anle preistavljaju vajarslvo na ovoj izložbi. Merđep je bolja u crležima nego u skulpluri. Maiković ima jedan solidno dati porfref u bronzanoj plakeši.

Arhitekfi sačinjavaju posebnu celinu na ovoj izložbi i svojim naprednim pogledina u rešavanju funkcionalnih polreba moderne arhiiekfure, preislavljaju njen bolji deo.

B. BENKOVIĆ

MILAN ŠANTIĆ: „NA USKOM KOLOSEKU”

Nećemo se osvrlali na ranije Šanlićevo pisanje. Zadržimo se samo na njegovim „socijalnim” reporlhažama koje je objavio u zbirci „Na uskom koloseku”.

Po svom društvenom položaju i savesfi Milan Šantić bi se feško sam setio da piše o narodu, ali pod pritiskom današnjice, uprava lista, u kome radi, slala ga je da opisuje živo? seljaka u Bosni i Hercegovini.

Na prvi pogled reklo bi se da reporfaže „Na uskom koloseku” imaju socijalnog. U njima se govori o kmefu, njegovom mukofrpnom živolu, ali između redova oseća se izvesna hladnoća, da bi se na pojedinim mesfima preivorila ofvoreno u prezir i poilsmeh prema bosansko-hercegovačkom seljaku. Ima li većeg zločina prema Bosni i Hercegovini od onoga koji Milan Šantić pravi u reporfaži o Tuzli?

On fu veli „fakozvana kriza i nemašlina”. Tako Milan Šantić. A njegov veliki stric Aleksa Šantić o fom istom kmelu i njegovom živolu pevao je:

„Il niko neće čuli jad ni vapaj, | Nifi će ganuf bol pjanu gospodu . . . Seljače . . .