Naša stvarnost

168 ĐORĐE DANIČIĆ

hoće da istakne kako u srbijanskom društvu prošlog stoleća nije bilo društvenih razlika, ili u koliko ih je bilo da su bile sasvim neznafne, g. Janković namerno izopačava činjenice: „I duhovne i socijalnocekonomske osnove... jedinstvene su i ujednačene: isti jezik, isla vera i crkva, isto osećanje istorijske, fizičke i moralne sudbine, jednako shvatanje živolfa i živolnih ciljev-a; nema razlikenipo staležima,nipo klasama, profesijske razlike su minimalne i ne menjaju menkfa-

lifef, — ekonomskih nesrazmera koje bi narod delile na „gornje i donje”, viasničkih razlika nema. Ceo narod je bio jedna klasa, i jedna

stalež, klasa podčinjenihi stalež seljaka. (st. 87, kurziv je naš). Ovakvo izvrtanje je neophodno po{frebno g. Jankoviću, jer da to nije učinio morao bi da se pozabavi sa razvojem kapitalizma u Srbiji, sa svim društvenim i političkim posledicama tog razvoja, a fada bi mu bilo daleko feže da svom beogradskom čoveku i njegovoj živolnoj orijentaciji da one atribute koje im daje. „Ekonomsko jačanje pojedinaca dobijalo je odmah svoj opštenarodni smisao: jače osposobljenje za opštu borbu kroz taj imetak. Čiste sebične ekonomske misli, svedene na lično bogaćenje i na uživanje na plodovima, uski seoski i varoški lokalni inferesi bili su automaiski ukočeni zakonom narodnog pokreta koji je predvodio Beograd”. (st. 60) Ako bi poverovali g. Jankoviću kapitalizam bi u Srbiji bio oličenje krofkosti i požrivovanja. Nigde „sem moždauužoj čaršijiJevrejaiCincara injimasličnihsvakdašnjih koristoljubaca,nije moglo da se nasfani tipična građanska misao blagoutrobija, isključiva sebična misaoo sebi isvojima” (st. 59–60, kurziv je naš). Glavno je da je g. Janković · sačuvao neokaljanog svog beogradskog čoveka, ili mu je makar pošlo za rukom da bar on sam poveruje kako je na ovaj način sve ono što bi moglo da zamrači svelao lik njegovog beogradskog čoveka dovilljivo prebacio na niževredne i samožive Jevreje i Cincare. Neke mrke senke često zalebde oko našeg mislioca, mada je njemu naročito sfalo da se ne primeti da su njegova propovedanja obojena tom bojom.

Da bi za sada od nas sakrio fe senke za koje zna da ih ne želimo, a. Janković ih obasjava apoteozom srpske fradicionalne demokratičnosti. Ta je „demokrafičnosi” balkanski fipična; nije vezana za reakciju na razne dofadanje poliličke i ekonomske ustanove evropske, (monarhija, vlada privilegovanih redova itd.); ona nije sadržana toliko u ustanovama kolika u osećanju. A islo tako nije, svojim liberalizmom, dala podrške za brzo razvijanje tipičnog kapilalističkog stroja. Ta demokraličnost je organski srasla sa osnovama srpskog duhovnog jedinsiva i drušivene jednoobraznosti; po svome osećanju pravde i jednakosti ona je postala i oslala jači izvor razvijanjapolitičkihi društvenih snaga i ustanova, no formalnapolitičkademokrafijakoja se docnije