Naša stvarnost

176 LJUDI—DOGAĐAJI-KNJIGE

Ali ni za blago sveta ni za slavu

Ne bih ostavio zavičaj rodni svoj Jer volim, žarko volim, iznad svega Čak i u sramoli feškoj narod moj.”

Takav svelao slid baš zbog ljubavi prema narodu osećali su i izrazili u najlepšim svojim pesmama i Đura Jakšić i Zmaj.

U najfežim danima 1849, kada su revolucionarni pokrefi bili redom gušeni, kada je još jedino Mađarska vodila veliku i tešku borbu protiv ujedinjene reakcije, Pelčfi s ponosom peva (u pesmi „Evropa je mirna...”):

„Lanci zveče na rukama drugih, U ruci Mađera samo blista mač!”

Kao nacionalni borac, Peiofi je ispravno shvatio kakav freba da bude odnos mađarske revolucije prema nemađarskim narodima Ausirje. On je takoreći jedini vođa koji zastupa pofrebu zajedničke borbe Mađara i Srba, Rumuna i Slovaka, proiiv reakcionarne Ausfrije i Svefe Alijanse. Pefofi je u foku same revolucije propovedao ono šio je Kossulh video fek posle gorkih iskustava, a šlo su, nažalosi, i najbolji Srbi uvideli fek posle žalosnih rezullafa pružene pomoći za gušenje usfanka i spasavanje bečkog dvora.

Vodeći krugovi mađarske revolucije sadržavali su najrazličitije elemenfe: propale plemiće, aristokrafe-idealiste, radikalne infelekfualce, u čijem se krugu po rečima Szabo-a razvila „neka naročita, šovinistfičko-kosmopolilska, republikansko-demokrafsko-feudalna aimoslera; nesvarene, do kraja nepromišljene ideje o svefskoj slobodi... mržnja prema firanima a u isli mah hvalospevke starim mađarskim kraljevima, simpatija prema seljacima a i izrugivanje gradskog prolelarijata: sve se fo zbilo u pravi haos oprečmih struja,” Iz fog haosa, nastalog u jednom od najzamršenijih razdoblja istorije, iz fog čudnog splela različitih fežnji i ideja, figura Pelofia izdiže se visoko iznad svih osfalih. On je, ne zaboravljajući ni za frenulak glavni zadafak: oslobođenje Mađarske od reakcionarne Auslfrije, istovremeno gledao sa zadivljujućčom vizionarnošću u dalju budućnost, gde će se oslvariti njegovi najveći ideali. U svojoj pesmi „Strašni sud” kaže:

„Povest je ona krvava reka,

Šlo no je polekla

iz maglenih stena

Nedogled davnina,

Jednako teče fa krvava reka,

Sve dole amo do današnjeg veka. Nemojte mislil, da se gubi, taje Jednako juri, jurif ne presfaje,

Niti će prestaf do vremena toga , Dogod ne dođe do mora svoga. Krvava, duga reka do krvavog mora. Doprefi mora!

Ja vidim da se bliže strahovifi dani Kakve još nikad nije dočekao sve! —

deo Kia aa