Naša stvarnost

PETOFI

177

Osećam im leti

Silni Sfraor, bog ralova, u pancir će slai Bojnoga će konja, ždrala uzjahat,

Zavillaće u desnici ljuti paloš svoj, Profrčaće kroz narode,

Viknuće im: usfaj, rode

Na krvavi, na poslednji, na odsudni boj! Tad' će s' ljudi na dva dela razdelifi svi: Dobri, što su dosad uvek gnječeni ko crvi Sad će da pobede, al' sa morem krvi.

Ali ništa zafo, drukče s nema kud,

I to će da bude onaj slrašni sud,

Šio se davno čeka, šio se davno poje Što j bog obećo kroz proroke svoje. Tada će ulonuf vraške sile presto,

A naslaće pravo večito blaženstvo.

Rad kog' neće niko morat gore u raj ići Jer će raj sa neba sam međ” ljude sići.”

(Prevod Zmaj Jove Jovanovića) \

To silno vizionarsko verovanje, da će kroz krv i maglu, pobede i poraze, junašliva i izdajslva, ipak doći lepši dani čovečansivu; fa nepokolebljiva vera u napredak, uprkos svim porazima i feškoćama, lo je bilo ono što je najviše ulicalo na Zmaja. Zmaj je u Pelofi-u gledao u prvom redu borca za jedan nov, lepši živoj:

„Oj, Pelefi, refki sfvore, Ti slobodan melfeore,

Ti s živeo za slobodu Ne za ovu, za ovaku,

Ti si pao za slobodu

Al za drugu, al' za bolju.”

Pelofi je bio za mir među narodima. Ali njegov pacilizam nije bio

pacifizam kukavice, već borbeni, junački pacifizam:

„Mir, mir svelu, al' ne od firana, gospode, Mir koji je osvećen zastavom slobode. Ako fakav bude mor širom celog svela, Onda bac'mo oružje u more do veka.

Ali dolle oružjem na firane svuda,

Ma irajala borba fa do shrašnog suda.”

Takav je bio i Zmajev pacitizam. I on je za lo da „oružja umuknu” u celom svelu, ali dok je srpski narod poflačen, on freba da se bori. Pelofi je bio narodni pesnik. Reko je čovečansivo imalo pesnika toliko

12