Naša stvarnost

182 LJUDI=~DOGAĐAJI—KNJIGE

ona je imala nedosfafaka, slabosti, skučene okvire femalike i izražajnih sredstava. To njeno siromašivo, doduše, više svedoči proliv kullurnih prilika u kojima se javila fa sponfana fežnja „nižih slojeva” za osvajanjem kullure. Naša socijalna literatura stvarno nije dala velika književna osivarenja. No njeni profivnici su foliko ponavljali uopštene ivrdnje o njenoj „dekrehliranoj ograničenosli”, o njenoj neliferarnoj raspisanosii po nekoj fobožnjoj lfeoriji, o njenim fobožnjim prelenzijama da na papiru rešava društvene probleme, da danas čak i mnogi dobronamerni smafraju da su počelci socijalne lilerature kod nas bili neka neugodna dečja bolest naše literature. Čak i neki koji su stekli prva jasnija saznanja u školi socijalne lilerature, nekako nelagodno obilaze kulturno-istorijsku pojavu fe faze naše nove literature, stideći je se nekako kao nekog nesprehnog „siromašnog rođaka” šlo čuči u nekom budžaku civilizovane kuće. Danas, kad ponavljamo polrebu invenara kulturnih vrednosti koje freba slicati i branili, danas kad ističemo značaj kullurnog kontinuitefa, frebalo bi objektivno osvelliti i počeike log književnog pokreta, koji je nekoliko godina igrao neobično značajnu ulogu u našem kulturnom pa i društvenom živofu. Nije moja dužnost da {io činim, + nije mi fo ovde namera. No bez lelimično skiciranih crta socijalne literature bio bi nepolpun i nelačan porlre pesnika Radovana Zogovića, u kome su ležnje socijalne literature ponekad našle poelski najjače akcenie, u čijim pesmama su ponekad sadržaj i oblik postigli divan sklad.

Atak koji prolivnarodni pokreti, maskirani kao narodni, vrše na sve

napredne kulturne pojave, pa u krajnjoj liniji i na sve kulturne vrednosti, * učinio je još jasnijim nego ranije da su napredna kulfuma naslojanja ustvari nastavak velikih kulturnih napora u prošlosti, i da je kultura čove-

čansiva baština koja, obogaćena jasnim saznanjima, freba da se sačuva za narodne mase budućnosti u boljim živofnim uslovima. Taj pojam kulurnog nasleđa nije nov, iako uvek nije bio dovoljno ili ispravno shvaćen; on je bio deo naučnog velfanšaunga najnaprednije drušivene snage današnjice. Bio je poznat u principu i ranije, iako ga mnogi „popularizalori” nisu uvek umeli da primenjuju. No fačno je da ga je sfrašna i bliska opasnost uništenja kulture uopšte učinila mnogo konkrefnijim, bližim, sudbonosnijim. Još do pre "nekoliko godina, u periodu dramatičnog polarizovanja društvenih snaga u svim zemljama, poslavljali smo pitanje izgradnje nove kullure., Znali smo da se fa nova kultura ne može izgradili bez elemenalfa iz ranijih drušivenih poredaka, bez kulturnih fekovina svih ranijih vremena. Ni danas nismo za"boravili pitanje izgradnje nove kulture. No kao da se pomerio naglasak, prešao je sa jednog dela fog pojma na manje naglašeni. Danas se ne radi samo o preuzimanju i prerađivanju, nego čak i o golom opslanku onih kulfurnih vrednosti koje su bile takoreći prirodna preiposlavka, koja se nije uvek delaljno pominjala. Iskustvo, iragično iskustvo Španije, pokazalo je kome je stalo do očuvanja i požrivovanog spasavanja divnih umelničkih dela iz feudalnog doba, a kome su ona ravnodušna, čak omrznufa, i pored feudalne, kondolfjerske ideologije. Izmenjeni odnosi drušivenih snaga u sve{iu, nova, šira polarizacija snage i principa u međunarodnim razmerama, doneli su pored principijelno istih zadataka još i nove. Uverili smo se da smo mnogo šlo šfa propustili još ranije, pre olsudnoga časa. Baš mi, koji smo ionako fako siromašni u pogledu kulturnih fekovina, nismo dovoljno poznavali ni fe oskudne, no lim dragocenije kulturne fekovine. U kulfurnijim