Naša stvarnost

PUT JEDNOG PESNIKA 183

sredinama vrednosli su već bile ispitane, procenjene, sabirane i, možda ponekad i preošlro, revidirane. Kod nas se, nažalosi, io revidiranje ponekad vršilo u obliku nedovoljno odgovornog „likvidiranja”. Taj greh prema kul-

furnom nasleđu možda je nekullurno nasleđe naše socijalne liferajure od naeše poslerafne „moderne”, koja je sve svoje živoino pravo bazirala na odba-

civanju „preživele prošlosli.”

U našim siremljenjima više smo se ravnali po savremenim nam uzorima u celom svetu nego po našoj kullurnoj prošlosti, bliži su nam bili recimo Becher, Bjedni ili Gold no Jakšić, Zmaj i Kočić. To nam ne lreba suviše ni zameriti, iako je svakako bila naša slabost što nismo našli io uporišle u našoj prošlosti. Mislili smo više na novo, na buduće, gledali smo. u međunarodnim razmerama, iako, nažalosf, nismo uvek uspevali da dajemo ono novo” u međunarodnim razmerama. Drušivena i politička sivarnost nas je vratila i na ono „slaro”, i na ono „naše”, na šla nas je morala vralilhi i dublja materijalistička analiza. „Vrafifi” — baš radi novoga i opšfeljudskoga. Došavši do jasnijih saznanja, obogaćeni leškim iskusivima, u sred sudbonosnih događaja za čovečansivo, danas prečišćavamo pilanja umelničkog slvaranja, oslobađamo se nedosfalaka i skučenosi počelka, postavljamo više

zadaike, sužavajući doduše okvire literature, no u smislu produbljavanja i

proširivanja do univerzalnijega. Ne deleći sadržaj i oblik, fražimo od napredne lilerafture da, izražavajući umelnički sponiano istorijske fendencije našeg doba (odnosno najnaprednijih snaga u njemu) posligne šio veće formalno savršensivo, kao što su i svi veliki umetnički slvaraoci prošlih vremena saopšlavali karakleristična osećanja i siremljenja svoga doba jedino posredsivom savladane forme, često neprevaziđene dosad. | prema počeicima naše socijalne literaflure danas freba primeniti objektivno, nepristrasno merilo nove naučne eslelike što se izgrađuje. No ne sme se pri lom smesli s uma da kriterij ne može biti sasvim isti prema naslojanjima u raznim momenfima i raznim okolnostima. Nedijalekfično, i neispravno je govorili o ma kojoj pojavi apsirakino izolovano, ne rasmafrajući uslove iz kojih je nikla i van kojih se nije mogla razvijati.

Sudbina je svih književnih pokreta da mnogo pokušaja, mnogo nedovršenih zamaha, mnogo nedonesenih dela mora da pripremi ile za ona uspela oslvarenja koja oslaju iz čitavog pokrela. To je južno, ali to je po-

java u istoriji ljudske kulture. Da li je lo iragičnije ili komičnije kad je ,

posredi književni pokret koji i nije bio čisto književan, samo književan, koji je kroz književno oblikovanje vršio društvenu i poliličku funkciju u jednom periodu prisilnog zastoja aklivnih snaga naše sredine? „Socijalna literaTura” što se iz mnogih pojedinačnih, plašljivih, nesigurnih pokušaja slila kao spontana bujica u onom periodu krize i neodređenog buđenja, bila je bujica ne samo po spontfanoj manifestaciji mnogih uzdržanih, drugde ne ispoljenih snaga, nego i po lome šlo nije bila kanalisana, regulisana: bila je sva od raznih rukavaca šlo su lekli iz raznih pravaca u raznim pravcima. Tako je golovo sponfiano naslala ona „anfologija” socijalne poezije koju smo u januaru 1929, pod vrlo nepovoljnim auspicijama, pod naslovom „Knjiga drugova” izneli na svet Novak Simić i ja, doduše da čedo naše dobre namere ne bi ipak ugledalo svela. Uređujući 1931—32 časopis „Slo» žer”, dobijao sam sa svih sfrana iz dana u dan pofresna, naivna i mahom