Naša stvarnost

184 LJUDI—DOGAĐAJI—KNJIGE

mucava svedočansiva o pafnjama i veri u budućnost kod pripadnika širokih masa. Neki dalmatinski kovač, neki crnogorski čobanin, neki banaltski namešfenik, neki bosanski framvajac, neki hrvatski fabrički radnik, neki slo«• venački rudar — slali su mi često dirljivo bespomoćne dokumenfe, kojima je doduše mahom nedostajao književni oblik, no koji su izražavali nešio mnogo opštije i bifnije no što su individualne fežnje literarnih falenata. U feškoj, odgovornoj dilemi, ja sam objavljivao i dela ni iz daleka nisu' „ odgovarala mom književnom kriferiju, no smafram da nisam grešio što sam za čas oslavljao po sfrani pitanje „falenta”. Što, razume se, ni iz daleka ne znači „proglašavanje falenta izlišnim”, kako su fo neki ljubazno tumačili socijalnu literafuru. Kad se napadala socijalna literatura, mahom su se uzimali kao standardni uzori oni najmanje pismeni, čak i ne uvek „ dobronamerni” pokušaji počehnika koji su osefili neku „socijalnu” almoslferu. Niko nije tražio od pesnika da opevaju večifo fabričke dimnjake i prostitutke na uglu, niti da opisuju fuberkulozne radnike kako poslednjim oslafkom krvavih pluća izbacuju kletvu na kapitalizam. „Socijalno” se kod nas zacelo pevalo i * loše, možda češće loše nego dobro. Mnogi su smarali da je sama femafika opravdanje za književne ambicije, neki su se, manje priznati u zvaničnoj literaturi, „preorijenfisali” na socijalno, no mnogi su osefili neodovljivu fežnju da svoja saznanja i uverenja saopšle masama koje slično osećaju. Nažalosi, ne samo po našu socijalnu literaturu, izrazili falenti ne niču kao gljive, ponajmanje u zaoslalim sredinama čije fle pruža malo hranjivosh razvilku falenta. U časopisima sa socijalnim smerom krilikovani su svi lažni, "promašeni pokušaji fakvog svedočenja o slvarnosti. No znajući iz kakvih je teških živofnih uslova dolazila većina fih mladih književnih boraca, bez ikakvog priljaga pa i bez priljaga kulturnog nasleđa, čudićemo se ne fome kako je malo falenafa bilo, nego naprofiv, da su ipak neki, sirovi i neformirani, našli sveže, osobene i snažne akcenfe! U fu neregulisanu, nejednovilu bujicu, u faj sponlani pokret bez pre! čišćenog feorijskog pravca, ulazili su književni radnici sa svih slrana, sa raznim individualnim likovima, razvojnim linijama, u raznim fazama svog subjektivnog razvilka i s raznim priljazima. Neki su se u nju bacili sa siyovom bunfovnošću svoje namučene mladosti, bez velikih uzora u svelskoj književnosfi, neki su donosili uspomene na selo, neki vukli fragove predgrađa, neki pak stidljivo feglili povelik priljag građanskog estelizma, bacajući krišom parče po parče rekvizita malograđanskog radikalizma. \ Jedan od onih koji su tako došli s malim priljagom seljačela u grad da uče, i začuđenim očima posmafrali sivamosi koju su mogli da shvale jedino da bi je osudili, bio je i Radovan Zogović, čije su prve pesme počinjale da izazivaju pažnju oko fridesefe. iz sela svoga delinjstva on je poneo na put jedino uliske s mršave „rodne grude”; iz njegovih pesama bije dah ubogih crnogorskih kućica, miris oskudnih njiva i ošfrina planinskih izdiga. U jednoj svojoj skorašnjoj pesmi, evocirajući reikom neposrednošču i sugesfivnošću svoje delinjstvo, peva: U osmoj godini čuvao sam osam cvaca; sestra je čuvala goveda. Dani su bili beskrajni kao okrugli zatvori! Ulrine gluve i pepeljave. Cijeloga dana mjerili smo visinu sunca.