Naša stvarnost

PUT JEDNOG PESNIKA 185

A sunce je slajalo prikovano u dnu slaklenog zvona. Il onda sat naš, uljeha-saf, bile su sjenke suprotnih brda. Ko se lo radovao tako kao mi kad dolinama poleknu fanki potoci sjenki! (Odlomak iz priče}

Te neizbrisive uspomene iz „zlatnog djetlinstva”, ne ulepšane i ne idealizovane distancom, oslale su najiniimniji deo duševnog živola našeg pesnika. U dugim, teškim danima i noćima kada je pesnika „poklapalo gluvo zvono bolnice”, dok su se u hodniku „lomili porcelanski koraci” ili možda kosti, a grad iza prozora „nijemo odmicao i dimio”, fe uspomene sazrevaju u kristalne akcente, u sveže melalore, u narodski priproste lonove. Želja za dizanjem ispod krova (žene i ljudi u selu dovikivali su dečakovoj majci: Veži šfenad svoju pod svoj krovi), želja za oslobođenjem iz kornjačine ljušture-kuće, nalazi prečišćen izraz ne samo u egzaltaciji „Izdiga u planini”, nego i sfrasnoj ljubavi ka lelenju, ka krilima, u pesmi „Krila”, gde u kadenciranoj fugi izražava vekovnu čežnju:

Kroz vekove,

iz famnih bunara famnica, iz gluvih sanduka bolnica, iz fvrdih zvona ludnica,

sa ognjenih krila lomača... širili smo ruke da nam se raspnu u kri!

i pisali smo

po kožama, po hartijama, po košuljama: o ruke naše, raspnite se u bijela krila! Krila naša!

Slobodo naša!

Ako se pesma završava floplim aposlrofiranjem „krilatog pjesnika Maltoa”, fo samo svedoči o fome koliko je u njoi pesnik uspeo da stopi u sklad emociju i misao, subjektivno i opšle ljudsko, vekovnu želju robova i sanjara i ošfru političku svest današnjeg momenla.

Evo zašlo je razvojni put pesnika Radovana Zogovića toliko karaklerisličan, i bez obzira na sam falenal, koji se ne može uzeli odvojeno kao nešlo za sebe, kao nešto biološki-misično. Možda najviše od naših mladih pesnika, čija ostvarenja uoslalom i nisu sva poznala i objavljena, Zogovič svesnim naporom fraži svoj osobeni poelski izraz, kojim bi najadekvatnije izrazio svoja jasna saznanja zažarena emolivnošću. Ako pralimo njegovu pesničku produklivnost od svega firi-čeliri godine, opažamo nesumnjiv razvilak u smislu prečišćavanja, oslobađanja od prvih okvira i šema, u smislu nalaženja lakoće, neposredne sugeslivnosti. Uporedimo samo ove slihove u razmaku od fri godine:

To je srednjevjekovni manastir. To je srednjevjekovna tišina, | mrak. Crnji lepljivi mrak što puzi po tebi kao daždevnjak. Natrule kosi. Natrule knjige. Zgusnuti sluzavi zejtin.