Naša stvarnost

186 LJUDI—DOGAĐAJI—-KNJIGE

Paučina. Tišina.. | mrak lepljiv i sladunjav kao u grobnici.

Il u tom mraku svijelle meke aposlolske lobanje.

I plove po njemu, bivolji plove, debele stražnjice... (Intelektualci umirućeg svijefa)}

i neposrednu čulnosi, poelsko kazivanje običnih sivari u poemi o Ali Binaku čiju su zemlju u Melohiji oteli fudini:

Izvore naše i poloke okrenuše od nas, vode su naše presahle kao na pijesku; vodu za bašie i njive

za novce kupujemo!

l elo s pašnjaka i šuma

i na njive naše pređoše šarena koplja bez barjaka, i na njive naše pređoše fronoge sprave

| žufim nogama kao lice grabljivice

sprave kraču brazdama

i crnim okom mjere...

Zogović je u svom pesničkom mladićsivu platio puni danak onom so\ cijalnom verbalizmu koji je bio golovo karaklerisftičan za dobronamerno ali još slabašno nadiranje svesli i osećanja u prvom formiranju. | kod njega su se dizale pesnice ispred fabričkih dimnjaka, i kod njega su nezaposleni radnici gledali kako sfvari dijalektički skreću u svoju suproinosi, a ona mržnja prema nazadnome, mračnome koja kasnije nalazi kod njega gofovo sublimisanu jačinu, gušila se u nafrpanim, feškim, čak ponekad morbidnim ekspresijama:

O sinovi! O djeco mekoglava! Dobri preživari i panduri.

Mir vam na adamskom krilu oceva. Mir vam u mraku hrama.

Mir vam u mraku ulrobe polulipsalog. konja! ; (Infelektualci umirućeg svijeta}

Kada se ia mržnja digla iz kruga nesavladane subjektivne emolivnosti, ona je postigla jezivu snagu i prodornosi („Svježi vijenci...”), no najčisfiji su poe{ski akcenfti Zogovićevi kad izražava drugu sfranu fe plamene mržnje: ljubav za one koji su ilačeni i mučeni. Izvesni subjeklivni pesimizam i sada ponekad još vuče kao feg pole} njegovih egzaliacija, neobuzdanost mržnje i sad još ponekad zvuči resko neskladnim fonovima, iako ponekad nadmoćno likuje kao u pesmi posvećenoj dr. Mladen Horvalu „Pas pjesnik”, no snaga Zogovićeva je u prisnom kazivanju ljubavi za milione napaćenih ljudi, u vedrom lajimolivu očekivane slobode koja će se izvesno oslvarili. Vrlina je Zogovićeva šio lu veru ne izražava nekrilički oplimislički, što se ne razmeće olako snagom onih masa koje tumači, šlo mu infuicija ponekad dublje zahvata i od sasvim svesnih uverenja. Baš io dopunjavanje svesnih zamisli i intuifivnog osećanja je ono šlo njegovim pesmama ponekad daje kod nas reiko poslignufi sklad („Pjesma”).