Naša stvarnost

188 . LJUDI-DOGAĐAJI—KNJIGE

ima u rukama sudbinu čovečansiva. Ali u naše doba ima toliko ljudi koji imaju ili hoće da imaju u rukama sudbine naroda ili čovečansiva da nikada ne bih došao u iskušenje da ih umnožim još za jedan primerak, kad ne bi postojao i neki drugi, važniji pofsticaj: naše doba.

Jedan od karakterističnih znakova poralnog čovečansiva jesle olstupanje od onoga što se kalkada, upravo s prezirom naziva humanosi. U toj reči sadržano je pobožno poštovanje prema čoveku i ljudskim pravima, ljubav prema slobodi i miru, težnja za isfinom i pravdom, i drugi moralni postulati, koji su bili u duhu evropskih fradicija sve dosada smatrani za smisao ljudskog razvoja. Kao šlo je poznato, u nekim zemljama i kod nekih naroda nastao je sasvim drugi duh; ne čovek, nego država, narod ili rasa poslaje nosilac svih prava i jedini predmet pošlovanja, — ali pošlovanja koje je iznad svega drugog: nema nišla iznad njega što bi ga moralno ograničavalo u njegovoj volji i pravima. Država, narod, režim obdareni su svemogućim autowifetom; pojedinac sa svojom slobodom duha i savesti, sa svojim pravom na živof, sa svojim ljudskim samoodređenjem fizički i moralno je naprosto pod#eđen fakozvanom kolektivnom, ali u osnovi čisto autokrafskom i u poretku stvorenom nasiljem. Naprosto, duh političkog auloriteta u današnjoj svetskoj 'stvarnosti sukobljava se u borbi sa evropskom fradicijom moralne i demokratske humanosii; faj sukob iz godine u godinu postaje u međunarodnom događanju sve oštriji i sfrašniji, ali u isti mah on poslaje i unufrašnje pilanje svakog. naroda. Spolja on se najjasnije manifestuje hroničnom rafnom napetošću u današnojoj Evropi i sve većom naklonošću prema nasilnom i ubistvemom rešavanju političkih pitanja.

Istina, današnji svetski konflik može se definisati i ekonomskim i socijalnim pojmovima; ili se on može fumačiti biološkim ferminima borbe za život; ali njegov najdramafičniji izgled jeste u sukobu dva velika antagonislička ideala. Na jednoj strani moralni ideal svečovečanske humanosti, demokratske slobode, svetskog mira i pošlovanja prema svakom ljudskom živolu i pravu. Ma drugoj strani dinamičan, profivnumani ideal sile, vladavine ili ikakve druge ekspanzije, za koju je nasilje dobrodošlo sredsivo, a ljudski život samo obično oruđe. Rečeno ferminima koji su danas u upotrebi, to je konflikt ideala demokralfije s idealima neograničenih i slavoljubivih diklalura. A upravo faj konflikt u svojoj fragičnoj akluelnosti bio je pobuda da napišem Belu bolest.

Mogao je lo bit rak ili kakva druga bolest umesio zamišijene „bele bolesti”; ali autor je nastojao da koliko god može prenese pojedine molive i samo lokalizaciju svoje igre u fliktivnu (zamišljenu) sferu, da se ne bi moralo mislifi ni na neku stvarnu bolest ni na stvarne države ili režime; a osim foga, osećao je onu gubu u izvesnoj meri simbolično, kao znak dubokog razvrala 'bele rase; takva epidemija čini se današnjem čoveku kao vraćanje kužnim zarazama u Srednjem veku. Pisac je namerno stavio svu dramalsku snagu svog konflikta u mofiv ubisfvene epidemije; jer čovek bolestan i bedan je silom prilika upravo tipičan predmet humanosti; tada je najdublja njegova zavisnost od moralnog zakona ljubavi. Dva velika sveska živofna shvatanja “susreću se {u lakoreći iznad bolesničke postelje, a u njihovom sukobu rešava se o živofu i smrti okuženog čovečansiva. Onaj koji je preislavnik volje za 'moć, neće se na svom pulu zauslaviti se/češćem prema ljudskom bolu i sfra'hofama; onaj pak koji se s njim sukobljava u ime humanosti i poštovanja

|

\