Naša stvarnost

„VODA SA PLANINE” 191

počasti i karijere. U psihozi rafničkog ludila koja ga okružava, njegova ličnost zrači svellim karakterom i čovekoljubivošću. Njegov ljudski i kulturni stav proliv unižavanja dosfojansiva čoveka i rafa kao nasilja upisao se duboko u srce publike.

Zasluga režije g. Hecla je šfo je slikovito osvellio ideje pisca, vrlo reljefno prikazao onaj režim divlje megalomanske i sfupidno militarističke sile koja u ratu fraži friumf nacionalne snage i veličine. Linija na kojoj je g. Heci gradio prikaz, realistički je sfroga, s merom i ozbiljna. Naročito su uspele slike kada Maršal obilazi bolnicu, i to čini u stilu olsečnog vojničkog paraddiranja i disciplinovane servilnosti mediokritefa. Zatim slika gluposfi i fanatizma malograđana zaslepljenog u kultu pobedničke nacije, slika divljačkog Maršala i slika grupe koja u rafničkom bezumlju, kličući ubijanju i uništavanju, linčuje miroljubivog i plemenitog načnika u momenlfu kada se odupire slepom valničkom zanosu. Režija je manje uspeha imala u prikazu harangirane mase čiji je glas odjekivo iza kulisa pištavo, disharmonično, bez pobesnele i divljačke snage.

Igru punu unufrašnje lepote i osećajnosti dao je g. Plaović u fumačenju dr. Galena. Njegova igra je delovala ufoliko sugeslivnije što je diskretno i proživljeno izražavala toplo saučešće u ljudskoj pafnji, prisnu humanost, šio je akcenat širokogrude čovečnosti bio u njoj iskren i plemenif. Dr. Galen g. Plaovića bio je pre svega čovek s fragičnim iskustvom, spreman da se za svoju ideju do kraja žrivuje.

G. Živadinović je prikazao ličnost Maršala veoma markanino. Uskogrudog malograđanina, zaluđenog za pobedonosnu snagu i imperiju, fumačio je g. N. Popović realistički slikovito. Fabrikant oružja dat je u igri g. B. Nikolića u korekinom realističkom stilu, ali bez izrazitijih i reljefnijih karakteristika, a g. D. Gošić bio bi ubedljiviji u ulozi dvorskog savelnika da je vladao ulogom.

Velibor GLIGORIĆ

„VODA SA PLANINE” OD G. G. ĐOKOVIĆA I PLAOVIĆA

Seoska dramska književnosi, uostalom kao i druga književna produkcija o selu, razvija se vrlo sporo i s malo značajnog uspeha. Refka su dela koja s prelenzijama većim od novele i žurnalističke anegdofe pristupaju selu, a još ređa ona koja uspevaju da umehnički i u dubljoj realističnoj istini prikažu njegovu sivarnosi. Neuspeh leži jednim velikim delom u fome šlo u našoj literaturi postoji šabloniziran pogled na selo i što se u sivarnostli sela ide s deskriptivom i psihologijom gradske literature. Više pula se ova psihologija i unakaradi, vulgarizira da bi se prikazala kao autentično seljačka.

Težnja romanličara da se duh naše književnosti osveži na narodnom vrelu pokrajinskim folklornim ilushrovanjem odabranih momenala iz seoskog života, bojadisanjem u svellom koloritu seoskih običaja, ostavile su vidnog fraga i u procesu razvitka realizma kod nas. Pored pofpunog zanemarivanja, ili površnog dolicanja problematike, bilo je u pisanju o selu mnogo fraženog, kočenog, monfiranog i neprirodnog. Pokušavalo se još da se seljak na selu