Naša stvarnost

O JEDNOJ PREŽžIVELOJ KRITICI 211

On pravilno uviđa da se američko radnišivo naglo budi: „Američki radnik se rastreznio. Radnika danas prvi put u američkoj istoriji više zanima ne kako će postati bogaf, nego kako će organizacijom da osigura sebi bolje radne uslove i prava”, i prosto je šlela što nam u zbirci američkih pisama nije izneo i sjajan uspon Luisovih sindikata.

Jednom rečju, kada se pročita Vidakovićeva knijaga čovek zažali što ne može da pročila i ono nekazano, jer oseća da Vidaković nije svojom voljom iz svoje lepe slike Amerike izbacio neke od najlepših delova. V. D.

O JEDNOJ PREŽIVELOJ KRITICI

(Branko Lazarević: Ogledi. — Izdanje Srpske književne zaedruge, sveska 273. Beograd 1937.}

Jedva da je nešto preko pola stoleća kako u srpskoj književnosli postoji samostalna književna kritika, potpuno emancipovana od filologije. lako vrlo mlada ona je odigrala značajnu ulogu u razvoju srpske književnosli i srpske kuliure uopšte, a takođe je dobrim delom imala i neposredni udeo u društvenim i političkim zbivanjima mladog srbijanskog društva. Nedićeva kritika, na primer, česlo i u mnogome je bila glasnogovornik ladanje reakcije, dok je Skerlićeva književna kritika vidljivo odražavala demokralske snage Srbije, one Srbije posle 1903. Ali u istoriji srpske književne krtike nalaze se i krifičari kod kojih se sve jasnije i odlučnije ispoljava težnja da se fekuće književne pojave i problemi tumače bez obzira na njihovu drušivenu i polifičku sadržinu, ili fek sa foliko malim osvrtima na njih, da se, dakle, blažije ili oštrije, književnost podvrgne fakozvanim čisfim knjievnim i eslefskim merilima ove ili one nijanse. Takva vrsla kritike neizbežno mora da zapadne u formalizam u pogledu ispitivanja književnih dela, a u dogmalizam kada ih

ocenjuje. Ali i kada izgleda kao da im je pošlo za rukom da književna dela objasne nezavisno od njihove isforijske uslovljenosti, kada izgleda da su njihova čisto književna i esfelska merila pouzdana — ipak i tada lakvi književni kritičari i takva književna krilika imaju svoj drušlveni, pa i politički

smisao, i tlo nazadni smisao, manje ili više vidan.

G. Branko Lazarević, koji živi i živolari već lrideset godina u srpskoj književnoj kritici, izrazit je preistavnik idealističke i, da fako kažemo, vanistorijske književne kritike. G. Lazarević je već odavno napustio književnu kritiku u užem smislu i sve više se bavi eslefikom i filozofijom umelnosti, a dosta često i kulturnoistorijskim razmišlianjima. Metalizičar i iracionalisla po svojim filozofskim shvatanjima, g. Lazarevič u svakom književnom delu i pojavi kojima pristupa uporno leži da najpre olkrije melalizičku i iracionalnu sa-

držinu. Čak i onda kad, hteo ili ne, mora da se sučeli sa društvenom problematikom, on se frudi da je što pre ofkloni u pozadinu, ili da je prolumači Tako da i ona dobije metlafizički i iracionalni karakter: G. Lazarević

nepokolebivo stoji uz svoju melafizičku esfetiku i svoje iracionalistično shvatanje svela. Prividno njegova leorelska izlaganja izgleda kao da sa analizom dolaze do zaključka, ali zato što je u osnovi iracionalisla, g. Lazarević u istini polazi od apriornih postavki, i na lakvim femeljima zida sve osla!o. Zalo je g. Lazarević dogmaličar, ne baš istog kova kao što su, svaki na svoj

1h*