Naša stvarnost

LIRIRA I GLUMA 189

fakt sa furobno rezigniranim štimungom koji se širi iz monofono u krug zavrćenih Rakićevih stihova... Čak i donekle preterana gestikulacija, rezignirano odmahivanje ruke uz bolnu grimasu, dobila je opravdanje u ukupnosti užhiska, gde je Plaovićev lični, takoreći autobiografski momenat bio u saglasnosii sa ispovešću Rakića i čitave jedne generacije srbijanskih infelektualaca utopljenih u sivosti birokratske karijere u mrtvoj eri pred svežski ral. Ali taj isti melodiozni, stilizovani bariton, sa tim istim bolno-ciničnim grimasama, ispružanjem ruke u prazno, freperenjem nervoznih prstiju i opipavanjem neke „transcendentalne” tkanine u ničemu, svi ii rekviziti Plaovićeve glame mogu da remefe u poefskoj interpretaciji. Sem foga, bez veze sa pitanjem izbora pesme i ličnosti pesnika, sa čisto umetničkog sfanovišta, ne može bifi opravdano, unošenje ličnog moralnog revolfa, etičkog patosa u pesme u kojima, implicitno, nema ni morala ni ehike, nego samo razmežšljive frazeologije. Dobar violinista može virtuozno oisviraži i banalnu, lažnu sonahu ili šansonu, ali će tim jadnije izaći na videlo i banalnost melodije i iluzija svirača. U granginjolskoj pesmi R. Mladenovića „Moja zemlja”, ili u razmetljivoj globiroterskoapaško-boemskoij pesmi R. Drainca, Plaović je mogao da pokaže sar. otsusivo kriterija ili umefničku nesolidnosft, i pored moralnog patoza, i pored mimike „čoveka-iznad-kala-i-bla}a-sivog-života-običnih-ljudi". Možda bi baš ta pogrešna primena ejičkog patosa i mogla da ofkrije Plaoviću kako je fo „čistunsivo” uzvišenosži „iznad masa” ustivari iluzija ako ne i opsena, iluzija neprijatfeljska prema pravoj umešnosti, u suproinosti prema najlepšim nastojanjima čovečansiva.

Gđica Divna Radić ima simpatičan cvrkulavi glasić, bira pesme prema njemu, i uglavnom postiže više efekat „Ja sam mala al sam slatka” nego umežnički. U Ćurčinovoj pesmi „Proleće fi i ja” uspela je da nađe simpatične efekte naivnosii i ironije, mladalačke svežine. Ali nema još daha za veće napore, i kod refleksivnih, emotivno težih stihova pada u monofonu palelžiku. Gđa Milošević prenosi na stihove stilizovani klasični patos sa scene i puni ih nekom svojom otmenom rezignacijom. G. M. Milošević kiti stihove nekom ležernom gamenskom iniimnošću, a podrhtavanje njegovih usana sračunalo je više na ženski svet nego na vernost stihovima. I gđa Riznić se frudi da stvori neku šiparičku-žensivenu infimnost sa publikom, prafeći žovijalni recitativ diskretnim namigivanjem i osmehivanjem, no time ne spasava rđave pesme od komike [S5. Bordić „Tvoja lepota”), nego ih samo uvlači u žovijalni humor. G. Drnić, iz sveščica svojih ličnih omiljenih pesnika, recituje sa zanosom, ali sa teatarskim patosom [i to ne dobrim), sa nekim naročitim, podignutim ili otegnutim tonom, uz uzdahe i značajne poglede kao palanački šengajst. Ipak, „Čovek peva posle rata” od Vasiljeva i „Ruke radnika” od Jerkovića delovale su u njegovoj inferpretaciji na publiku. :

Izneo sam ovih nekoliko leftimičnih načelnih primedbi, ne ulazeći pojedinačno u izbor pesama i »podelu ulogać, jer ima nekih zajedničkih crta u recitaciji gotovo svih naših glumaca, uzevši fu i g. Gošića, gđe Dugalić i PFatalinić, mešanje (ne baš uvek dobre) glume